Damir Banić i Udruga „Gaius Laberius“ – čuvari baštine

Naša generacija, ma koliko htjela, nikada neće biti u prilici sudjelovati u nečemu tako velikom kao što je stvaranje domovine. No, to ne znači da ne možemo biti aktivni u njenom očuvanju i zaštiti. Priča Damira Banića je jedan svijetli primjer kako to možemo učiniti…

Moram priznati da mi je do prije nekoliko dana Gardun kod Trilja bio sasvim nepoznato mjesto, mada sam (paradoksalno) još prije 15 godina obilazila ostatke rimskog vojnog logora Tilurij, koji su pronađeni upravo u Gardunu. Sada mi se, nakon razgovora s Damirom Banićem, hrvatskim braniteljem i predsjednikom Znanstveno ekološke i kulturne udruge „Gaius Laberius“ čini da je Gardun centar svijeta. No, možda je to samo moj dojam. Udruga „Gaius Laberius“ osnovana je 2016. godine u Gardunu, a zanimljiva je po tome što je sudjelovala na 7. prvenstvu Hrvatske u gradnji suhozida u Konavlima. Na tom natjecanju sudjeluju već šest godina, a ove su godine sudjelovali s čak dvije ekipe – ekipom seniora u sastavu: Silvio Odrljin, Ante Čalo, Duje Šipić i Mate Pušić, koja je osvojila 3. mjesto, te po prvi put s ekipom juniora, koja je u konkurenciji od 10 ekipa osvojila 8. mjesto.


Foto: Udruga "Gaius Laberius" Gardun

Možda u kontekstu ove priče o suhozidima nije nužno navoditi da je Damir Banić hrvatski branitelj, no meni se učinilo zanimljivo da čovjek, koji je jednom sudjelovao u stvaranju i obrani države, sada u miru aktivno radi na očuvanju njene kulturne baštine. Moja generacija, ma koliko htjela, nikada neće bit u prilici sudjelovati u nečemu tako velikom kao što je stvaranje domovine. No, to ne znači da ne možemo biti aktivni u njenom očuvanju i zaštiti. Priča Damira Banića je jedan svijetli primjer kako to možemo učiniti.

Recite nam tko je Damir Banić? Vaš životni put i kako ste došli na ideju osnivanja udruge bez koje mnogi vrijedni projekti na području Garduna, a i šire, danas ne bi bili realizirani?

Je l` moram?

Morate.

Dobro. Ovako, odrastao sam u Splitu. Nakon završene srednje škole upisao sam se na fakultet, a onda su me pozvali u JNA služit vojni rok. To je tada bio običaj: upišeš fakultet, odslužiš vojsku i nakon toga nastaviš sa studijem. Meni je poziv stigao u rujnu 1990. i ubrzo sam prebačen u Batajnicu, na najveći vojni aerodrom u bivšoj Jugoslaviji, gdje sam bio helikopterska eskadrila i specijalist za avioinstrumente. Tu sam dočekao Krvavi Uskrs 1991., Borovo selo i napad na Vukovar. Hrvatska gori, a ja u Batajnici, zapeo! Na kraju je otac u rujnu 1991. s Bedemom ljubavi došao po mene i tako sam se filmski uspio izvući iz Batajnice i vratiti u Hrvatsku. Stigavši u Split, odmah sam se prijavio u mornaricu, jer sam smatrao da je to najsrodnije onome za što sam se tamo specijalizirao. Hrvatska tada nije imala ni aviona, ni helikoptera, pa tu nisam mogao ići. Međutim, u mornarici su me stavili na čekanje jer, kažu, nema oružja. Vukovar gori, a ja na čekanju, nema oružja! Igrom slučaja, nekoliko dana poslije u gradu naiđem na jednog prijatelja u maskirnoj uniformi, kojem sam se požalio na svoju situaciju, a on mi govori: „Kako nema oružja? Ima oružja! Hoćeš doć' u moju postrojbu?“ Ja govorim: „Hoću! Vodi me!“ I on me tako odveo, ja se potpisao i odmah u kamp za obuku u Tugare! Ta je postrojba bio HOS. Tu su me stavili da držim obuku fizičke spreme i kasnije tehničko-taktičku obuku onima koji nisu prošli obuku JNA ili su je prošli, ali ih je trebalo podsjetiti. Taj je moj vod, njih 34, godine 1991. na Svetog Nikolu izvojevao pobjedu u obrani Dubrovnika, koja se danas slavi kao dan obrane grada. Ja nisam bio s njima, već sam ostao obučavati, ali sam se u drugoj turi vratio s njima u Dubrovnik, na položaj hotel Belvedere. Sjećam se da smo tada gliserima stigli s Pelješca i pristali u Dubrovnik na Božić u ponoć. Na tom smo položaju proveli 20 dana, a kada smo se vratili u Split, u vojarni na Dračevcu dočekalo nas je slavlje. Hrvatska je u međuvremenu priznata, a mi to nismo znali jer vijest nije došla do nas. Nakon toga dio ekipe iz HOS-a prebacio se u 4. gardijsku brigadu, a mi što smo ostali smo otišli za Zemunik Donji, gdje smo 8 mjeseci bez smjene držali položaj. Tu sam dvaput ranjen, jednom u ruku, a drugi put kad sam u noćnoj patroli naišao na minu. Posljedica ranjavanja bila je amputacija lijeve noge do potkoljenice. Uslijedilo je 6 mjeseci rehabilitacije i povratak na bojište, ali ovaj put ne na prvu crtu. Gotovina je spremao Operaciju Maslenica, pa sam pozvan u Škabrnju. Stacioniran u Sukošanu, svaki dan sam vozio opskrbu i oružje iz Sukošana u Škarbnju, i tako 43 dana.


Foto: Udruga "Gaius Laberius" Gardun

Nakon toga više se nisam vraćao u sastav Hrvatske vojske. Vratio sam se na fakultet, oženio se, dobio dvije kćeri. Zbog toga nisam sudjelovao u Oluji, ali da su me zvali, išao bih! U međuvremenu sam se počeo baviti eko-proizvodnjom hrane i ljekovitih biljaka, što je dalo temelj osnivanju udruge. Godine 2016. postojao je prijedlog Grada Trilja da se u Gardunu napravi reciklažno dvorište. Budući se Cetinka raspadala, a mi smo znali da je prepuna kemikalija, bilo nas je strah da taj opasni otpad ne završi kod nas, pa se skupila nekolicina nas kao skupina građana koja se suprotstavila tom prijedlogu. Tu smo vidjeli da je prilično velik broj ljudi ustao u zaštitu svojeg mjesta, pa smo odlučili osnovati udrugu. Tako je osnovana Udruga „Gaius Liberius“, koja je prvi put nakon 60 godina održala maškare u selu Gardun. Reaktivirali smo proslavu našeg sveca zaštitnika, Svetog Petra, koja se obilježava 29. 6. Organizirali smo malonogometne turnire, turnire u balotama i nedavno „kamena s ramena“. Znali smo organizirati i koncerte te dramske večeri… Međutim, uza sve te aktivnosti, nekako je izgradnja suhozida najznačajnija aktivnost udruge, barem ona po kojoj smo javnosti poznati.


Foto: Udruga "Gaius Laberius" Gardun

Recite nam malo o tome. Što je suhozid? Kako izgleda izgradnja suhozida? Koje su vještine za to potrebne? I kako ste vi u udruzi uopće došli na ideju da se bavite suhozidima?

Saznali smo da postoji natjecanje u izgradnji suhozida na razini Hrvatske, koje se prve godine održalo na Pagu, te da postoje tečajevi na kojima se to može naučiti, pa smo kolega i ja otišli na jedan takav tečaj na Vransko jezero. Tu smo proveli 10 dana i stekli potrebna znanja i vještine. S tim znanjima i vještinama sudjelovali smo na 2. državnom prvenstvu Hrvatske u izgradnji suhozida u Murteru i osvojili 6. mjesto. Na idućem smo bili prvaci! U početku su pravila bila malo drukčija nego danas. Svaka ekipa od 4 člana morala je u 15 minuta izgraditi suhozid određene visine i širine, te je komisija po isteku vremena mjerila duljinu zida. Tko je u tom vremenu izgradio najdulji zid, bio je pobjednik. S time da je prvo jedna ekipa gradila, pa bi se zid srušio, pa druga, treća i tako redom. Budući je to oduzimalo previše vremena i energije, a ništa trajno nije ostajalo u prostoru, mi i ekipa Dragodid predložili smo promjenu pravila, pa se sada natjecanje sastoji u tome da svaka ekipa u 2,5 sata mora izgraditi stolicu, amfiteatar ili neku drugu građevinu, koja ostaje kao trajna vrijednost u prostoru. Kriteriji kod ocjenjivanja pobjednika jesu: estetika, čvrstoća, stabilnost, poštivanje pravila gradnje, tipa nagibi i sl., o čemu odlučuje stručni žiri. Do sada je održano 7 natjecanja i to: na Pagu, u Murteru, Gardunu (Trilj), Srimi (Vodice), Cresu, Pagu i Konavlima. Iduće će godine biti na Hvaru.


Foto: Udruga "Gaius Laberius" Gardun

Izgradnja suhozida uvrštena je u nematerijalnu kulturnu baštinu UNESCO-a, zar ne?

Istina. A naša je udruga sada evidentirana pri Ministarstvu kulture kao nositelj vještine građenja, što znači da smo ovlašteni svoje znanje o izgradnji suhozida prenositi na druge. To i činimo putem raznih edukacija i radionica, kako za članove, tako i za učenike raznih uzrasta. Radionice se sastoje od teorijskog dijela i prakse, te moram priznati da me naročito oduševljava kada vidim koliko su djeca osnovnoškolske dobi zainteresirana za ovo. Bude tu trećašića, četvrtašića, koji prođu našu radionicu, a onda odu kući popravljati suhozide oko kuće i pokazivati roditeljima kako se to radi! Što u konačnici i jest cilj naših radionica: prenijeti ljudima, a naročito mlađim generacijama znanja i vještine, jer suhozide stalno treba održavati, popravljati i obnavljati. Razori iz vegetacija, potresi, domaće i divlje životinje. Stoga se svatko tko je zainteresiran može javiti našoj udruzi. U Gardunu imamo i poligon na kojem radimo praktični dio edukacija.


Foto: Udruga "Gaius Laberius" Gardun

Koja je točno razlika između suhozida i običnog zida?

Neki kažu da je suhozid zid bez vezivnog materijala. Ja se s time ne slažem, jer je u gradnji suhozida vezivni materijal škalja, odnosno mali komadići kamena, koji se stavljaju u sredinu zida. Ako se radi dupli zid, s jedne i druge strane ide veće kamenje, a u sredinu ide škalja, koja ih vezuje. Ona upotpunjuje zid i drži ga stabilnim, a to je ključno, jer bi se zid bez škalje brzo raspao. Dakle, suhozid ima vezivno tkivo, ali ono nije drukčijeg kemijskog sastava od običnog kamena.

Od kada datira izgradnja prvih suhozida? Je li taj podatak poznat?

Od kada? Otkad je svijeta i vijeka! Suhozidi su nastajali tako što je trebalo raskrčit kamen sa zemlje da bi se dobilo plodno tlo. Taj se kamen slagao oko zemlje i tako su nastale prve međe. Prve gradnje u povijesti čovječanstva su bile suhozidi i to najčešće kombinacija kamen-drvo.


Foto: Tilurij, TZG Trilj

U Vašem kraju najpoznatiji je suhozid Tilurij, a u mom, na iznenađenje mnogih, Dioklecijanova palača. Što točno te građevine čini suhozidima?

Ostaci rimskog vojnog logora Tilurij u Gardunu datiraju iz doba Rimskog carstva i procjenjuje se da su stari 2.000 godina. Arheološki nalazi navode da je u Tiluriju stolovala VII. rimska legija s više od 6.000 vojnika za vladavine cara Klaudija. Tadašnji naziv Garduna je bio Tilurium, po čemu je kasnije današnji grad Trilj dobio ime.Zidine logora su kroz stoljeća rušene i od tog su se kamenja gradile gradske jezgre Sinja i Trilja. Gotovo da nema kuće u užem centru Sinja ili Trilja, koja nema barem jedan kamen ili neki drugi artefakt s Tilurija ugrađen u svoju fasadu. Recimo, moja obiteljska kuća u Gardunu ima u fasadi ugrađen žrtvenik poganskom bogu Jupiteru.Dio Tilurija danas je obnovljen, ali to je tek jedan mali, neznatan dio nekad velikog logora. Ljude zbunjuje „žbuka“ koja se na tom dijelu vidi i zbog koje ljudi misle da je u obnovi Tilurija korišten beton. Međutim, žbuka na Tiluriju nije cement, već vapno, a vapno je paljeni kamen, koji se koristi za učvršćivanje. Prije bi se ljudi iz dva-tri sela okupili i napravili građevinu od kamena, a onda bi se unutar nje danima ložilo, sve dok ona nakon 15, 20 ili mjesec dana, ovisno o veličini, ne bi u potpunosti izgorjela i pretvorila se u vapno. Živo vapno ili klak! Sela bi se među sobom dogovorila tko će donijeti kamen, tko drvo, a tko će nadzirati čitav proces, jer je trebao biti prisutan makar jedan meštar da nadzire čitav proces. Priča se da je svatko nakon toga dobivao onoliko vapna koliko je drva donio za paljenje.To vapno se zatim koristilo za bojanje, fugiranje i vezivanje, a kako je riječ o prirodnom materijalu, tako su konzervatori i Ministarstvo kulture dozvolili da se koristi u suhogradnji. Osim suhogradnje, vapno se koristi i za krečenje, za oblaganje bunara, kao i za dezinfekciju vode u npr. čatrnjama. Vapno diše, pa je kao vezivo tkivo mnogo otpornije na npr. potrese. Za razliku od betona koji odmah puca jer nema u sebi tu fleksibilnost. To je dijelom razlog zašto Dioklecijanova palača i dalje stoji. Stajao bi i Tilurij, da ljudi stoljećima nisu od njegovih dijelova gradili svoje obiteljske kuće!


Foto: Dioklecijanova palača, TZG Split

Tilurij nije jedino po čemu je Gardun poznat. Hoćete nam otkriti o čemu je riječ?

Kažu da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, a mi se u Gardunu možemo pohvaliti da je prvi nogomet zaigran upravo kod nas u 2. stoljeću! Postoji materijalni dokaz o tome, jedinstven u svijetu, koji se trenutno nalazi na pročelju jedne kamene zgrade u Sinju, u Vrličkoj ulici na broju 10. Riječ je o nadgrobnom spomeniku napravljenom od vapnenca za sedmogodišnjeg rimskog dječaka Gaja Liberija. Na tom spomeniku je lik dječaka, koji u ruci drži loptu s heksagonima. To je dokaz da se nogomet u Europi prvi put zaigrao u cetinskom kraju, točnije u Gardunu! Ako mi ne vjerujete, potražite na internetu bilten FIFA-e iz 1969. godine, koji je naslovnicu svog tog broja posvetio upravo ovom nadgrobnom spomeniku rimskog dječaka iz Garduna, koji u ruci drži nogometnu loptu. To je jedinstveni pronalazak, jer nigdje na području povijesnog Rimskog Carstva nije pronađen uzorak ili slika vezana za nogomet. Nigdje, osim u Gardunu.


Foto: Stela Gaja Laberija, TZG Sinj

S obzirom na vaše aktivnosti, ima li žena u udruzi ili je to muški klub?

U klubu nas je 30-ak članova, od toga 4 žene, a među njima moram posebno istaknuti Danju Lakić Budimir, našu predsjednicu Nadzornog odbora, koja je anđeo naše udruge. Dovesti u red ovoliko muškaraca nije lako, ali njoj to odlično polazi za rukom!

Povezani članci
Ethereal: Poduzeće koje mijenja tekstilnu industriju

Ethereal: Poduzeće koje mijenja tekstilnu industriju

Intervju: Marko Đurakić – Zvukovima orgulja utoplimo jesen

Intervju: Marko Đurakić – Zvukovima orgulja utoplimo jesen