Intervju: Eva Vukina – hrvatski talent sakralne umjetnosti

Umjetnica Eva Vukina hrvatsku i širu javnost posljednjih nekoliko godina oduševljava svojim slikarskim talentom. Eva se specijalizirala za sakralnu umjetnost, a posebnost njezinih radova ogleda se ponajprije kad vjerske motive povezuje s aktualnim događajima. Svojim radom svjedoči svoju vjeru, evangelizira i nastoji pružiti utjehu onima kojima upravo to treba, i to putem umjetnosti. S Evom sam razgovarala o njezinom uspjehu u radu, o tome zašto je u Hrvatskoj malo mladih umjetnika koji se odlučuju na sakralnu umjetnost i o onome što je u ovoj umjetnosti najvažnije


Foto: Eva Vukina Art

Eva, studirala si na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Jesi li oduvijek sanjala da budeš umjetnica?

Jesam, mislim da je mene Bog kao malu poslao na taj put, a imala sam i roditelje koji su me podržavali i koji cijene umjetnost. Oni nisu gledali na to da me usmjere na fakultet koji će mi osigurati posao. Roditelji se, naravno, brinu za egzistenciju svoje djece i misle u tom smjeru, a moji su roditelji nastojali da radim ono što ja volim i što mene ispunjava pa sam ja slušala svoje srce i to gdje me Bog zove. Jako je bitno da su roditelji podrška, da im ne nameću ono što bi oni htjeli da im djeca studiraju, već da poštuju njihov izbor. Ja nisam išla u srednju školu primijenjene umjetnosti, išla sam u gimnaziju gdje sam trebala puno učiti i nisam baš imala puno vremena crtati, no imala sam prirodan talent. Na prijemnom za Akademiju pokazala sam vrlo malo radova, ali je i to bilo dovoljno tamošnjim profesorima da vide da imam potencijala.

Možemo reći da je nekako uvriježeno mišljenje da se od umjetnosti danas ne može živjeti u Hrvatskoj, no ti nekako prkosiš tome, čini mi se…

(Smijeh) Ja sam iznimka. Rekla bih da je to čista Božja providnost i milost jer ja zapravo surađujem s Bogom. Da ne surađujem s Bogom, da ne radim to što radim, da se ne bavim umjetnošću koja služi tome da ljude približi Bogu, ni ja ne bih živjela od te umjetnosti. U srednjoj školi mnogo sam molila za svoju budućnost, za svoj poziv i Bog je čuo moje molitve. Mogu reći da imam sve ono za što sam molila. Važna je iskrenost kod sakralnog umjetnika i važno je to je li umjetnik vjernik ili nije. Sve ono što umjetnik stavlja na platno zapravo je ono što živi, ono što on jest, što pohranjuje u svojoj duši. Stoga je velika odgovornost u izboru onoga koji će raditi takve slike jer se, u konačnici, ljudi uz takve slike mole.


Foto: Eva Vukina Art

Imaš li mnogo posla?

Da, svakodnevno imam toliko upita da ne stignem odgovarati, pa je moja sestra preuzela komunikaciju s ljudima. Ona mi prenosi sve poruke. Ako se radi o nekoj narudžbi koja je jako važna, onda me zove pa mi dodatno skrene pozornost na takvu poruku. Kad imam puno naručenih radova, onda nemam toliko slobode da radim prema inspiraciji. Trenutno nastojim napraviti što više originalnih radova tako da mogu njih ponuditi, a ne da nudim samo printove. Svaki put kad bih na Internetu objavila neki originalan rad, slika se ne bi stigla ni osušiti, a već bi bila prodana. Tako da ne stignem ništa staviti na webshop. Bogu hvala i da je tako.

Kako izgleda tvoj radni dan? Koliko vremena provodiš u ateljeu?

Ujutro prije ustajanja obavezno se pomolim, zahvalim Bogu za novi dan. Nakon doručka provjerim mailove, odgovaram ljudima, objavim nešto na društvenim mrežama ako mi dođe nadahnuće. Jutro mi više nekako odgovara za takve stvari kao i za plaćanje računa. Nakon toga odem u atelje. Sada je takvo vrijeme da imam i dovoljno vremena za sebe. Popodne odem u teretanu ili u šetnju na sat i pol vremena. Ako imam poseban poticaj s neba, onda znam u ateljeu biti u komadu i 6 ili 7 sati. Kada sam u tom stanju zanesenosti, zaboravim i na glad. Često mi inspiracija diktira dan.


Foto: Eva Vukina Art

Gdje crpiš svoju inspiraciju?

Često mi navečer kad molim dođe inspiracija. Nekada ih bude puno pa sve zapisujem. Tako da nekad kad ne znam što bih crtala, samo pogledam u taj popis. Nekad inspiraciju dobijem u šetnji, mnogo mi je lakše kad sam u pokretu. Nekad uopće ne moram forsirati, nekad mi to dođe spontano. Ideje mi dođu i kada sam na misi, dok slušam propovijed ili kada sam pred Presvetim. Slike mi se u glavi stvore i kada pričam s ljudima. Važno mi je slušati ljude jer tako vidim u čemu ljudi imaju najviše križeva i zbog čega pate te kako im mogu pružiti utjehu putem umjetnosti.

Na koje si projekte najponosnija, koji su ti najviše na srcu?

Teško pitanje, no najponosnija sam na neke svoje projekte, one koje sam zamislila, poput „djevojčice i lava“ koju sam nedavno napravila, „Isusa sa zatvorenim očima“, no ponosna sam i na dvije oltarne slike koje sam radila za crkvu blaženog Alojzija Stepinca u Srimi, te Križni put za kuću susreta Tabor.


Foto: Eva Vukina Art

Mladih umjetnika poput tebe koji se bave sakralnom umjetnošću u Hrvatskoj gotovo da i nema. Slažeš li se s time? Koje bi umjetnike izdvojila, a koji su ostavili trag u sakralnoj umjetnosti u Hrvatskoj?

Da, ne znam nikoga od mlađih. Od mojih kolega nitko se nije bavio sakralnom umjetnošću. Postoje stariji umjetnici koji su mnogo poznatiji od mene, no ja sam aktivna na društvenim mrežama pa mislim da me zbog toga ljudi prepoznaju. Mladima sam stoga puno bliža nego primjerice Đuro Seder koji ima poznate vitraje i mozaike po crkvama. Poznat je i Josip Botteri Dini za kojega mnogi, pretpostavljam, znaju. Rekla bih da je danas sve manje umjetnika koji se žele baviti sakralnom umjetnošću. Svi teže apstrakciji, rade ono što je samo terapija za njihovu dušu, a ti su radovi često nedokučivi promatračima i publici. To je umjetnost radi umjetnika, a ne umjetnost radi ljudi. Meni mora biti ispušni ventil i terapija, a mora i ljudima koji gledaju tu umjetnost.

Treba se moliti za umjetnike, za mlade ljude, stvarno trebaš biti duboko u vjeri i povezan s Bogom tako da ti uživaš u izradi tih slika. Mislim da je umjetnicima dosadno slikati jednog Don Bosca ako nisu u vjeri i ako ne znaju tko je Don Bosco. Umjetnost je odraz današnjice, vidimo minimalizam, nešto instant, no ljudima često ti radovi nisu jasni, pa su potrebna objašnjenja. Ljudi vole odmah znati o čemu je riječ kada vide sliku, dobiti emociju ili da ih ta slika potakne na molitvu. Ne radimo mi slike za galerije, već za crkve u koje dolaze jednostavni, mali, ponizni ljudi. Na kraju, mislim da ta slika treba njima biti važna, a ne nekom kritičaru ili povjesničaru umjetnosti koji će na svoj način gledati radove u crkvi.

.

.

.


Foto: Eva Vukina Art

Planiraš li uskoro neku izložbu?

Imat ću samostalnu izložbu „S Isusom u patnji“ 26. ožujka 2024. godine u Galeriji udruge Zelene i plave Sesvete. Izložba pod istim imenom već je bila organizirana u Đakovu i Koprivnici, od tada smo stali jer ja nisam imala vremena organizirati izložbe. U Sesvetama će se izložba moći pogledati mjesec dana, toliko će biti tamo, a kamo će dalje, ne znam.

A kakvi su ti planovi općenito za budućnost?

Želim nastaviti to što radim, ali više biti posvećena, više slikati, napraviti neki svoj Križni put koji je drukčiji od ostalih Križnih puteva. Želim napraviti sliku Posljednja večera, koju već dugo obećavam. Napravila sam skicu s ugljenom na većem formatu, a sad želim to isto napraviti u boji. Vidim da su ljudi baš lijepo prihvatili tu moju sliku i prepoznali simboliku. Želim raditi veće slike, većih formata. Želim da ljudi jednog dana moje radove nose i na majicama, da ih imaju i na šalicama... Nadahnućima nema kraja.

Povezani članci
Ethereal: Poduzeće koje mijenja tekstilnu industriju

Ethereal: Poduzeće koje mijenja tekstilnu industriju

Damir Banić i Udruga „Gaius Laberius“ – čuvari baštine

Damir Banić i Udruga „Gaius Laberius“ – čuvari baštine