Ukrašavanje, točnije šaranje tikvica u Gradištu kraj Županje u Vukovarsko-srijemskoj županiji, višestoljetna je tradicija toga šokačkoga mjesta koje u općinskome grbu ima upravo taj, uz Gradištance, neodvojiv tradicijski simbol
Svaki poznavatelj tradicijske kulture Slavonije, Srijema i Baranje zna kako su mještani Gradišta na istoku Hrvatske danas posljednji šarači tikvica. Ovo umijeće koje se prenosilo s generacije na generaciju našlo je plodno tlo u tome šokačkom selu u kojem se još uvijek mogu pronaći osobe koje vladaju tim zaboravljenim umjetničkim znanjem. Ono što je obećavajuće jest činjenica da se šaranjem bave i mladi Gradištanci, a jedan od njih je Vinko Babić čije su tikvice došle do dalekoga Japana.
Foto: Ivan Nikolić
Otkad se u Gradištu šaraju tikvice i što o tome kažu povijesni izvori?
Na ovo pitanje Gradišci bi dali nedvosmislen odgovor – od pamtivika! No sama tradicija u ovom obliku potječe iz vremena Vojne krajine, negdje s početka 18. stoljeća. Dokaz za to je najstarija poznata datirana tikvica, iz 1734. godine, pretpostavlja se iz Sikirevaca, a čuva se u Muzeju Slavonije u Osijeku. Uglavnom su šarali muškarci pastiri (čobani i čordaši), jer im je taj posao omogućavao obilje slobodnog vremena, a uz sebe su uvijek imali alat (nožić i olovku) i tikvicu koja im je služila kao boca za vodu. Područje šaranja protezalo se od Slavonskog Broda na zapadu, pa na sjever i istok crtom Đakovo – Vukovar – Srijemska Mitrovica. Južnu granicu je činila rijeka Sava. Zanimljivo je za primijetiti da su tikvice šarali isključivo Šokci, starosjedioci katolici Srijema i Slavonije. Kroz povijest, najviše je šarača bilo upravo u Gradištu, a u prilog tomu ide veliki broj tikvica u samom selu, kao i u velikim zbirkama u hrvatskim muzejima, ali i onima u inozemstvu. Dok je drugdje ta tradicija izumirala, u Gradištu se ona razvila gotovo do savršenstva. Tako su se Gradištanci dičili činjenicom da se njihovim radovima javnost divila na Svjetskim izložbama u Beču 1873. i u Parizu 1889. godine. Do Drugog svjetskog rata nastaju najljepši radovi, među kojima se ističu oni Franje Kovačevića – Iliševog, Antuna Mikinca – Gabrinog, Marice Ružička-Kovačević (Pure). U drugoj polovici 20. stoljeća broj šarača je bio na vrhuncu, jer su tikvice postale isplativ suvenir.
Kada si naučio šarati i kako je tekao proces učenja?
Šarati sam naučio prije nekih 13-14 godina, a sve je krenulo prijavom na izbor na reviju Zimskog spremanja u Antinu. Htio sam prikazati kako se nekada išlo na divan i šaralo. Alat za šaranje sam dobio od svog didaka-tetka. Naime, njegova supruga (sestra moje bake) je bila vrsna šaračica, a nakon njezine smrti, nožići za šaranje su čekali nečije nove ruke. I tako je počela moja karijera šarača. U teoriji, svaki Gradištac zna šarati, puno puta sam imao priliku gledati šarače pa sam zanat učio promatranjem. Praktični dio je ipak nešto teži. Sȃm sam morao naučiti kako se pripremaju tikvice, kako se drži nožić, koliko duboko se urezuje, kako se najbolje šatvosira itd. Tu i nisam imao veliku pomoć drugih šarača, a neki su me čak ljubomorno gledali i odgovarali me od ideje da se bavim šaranjem. Međutim, danas sam tu gdje jesam, još uvijek učim, otkrivam neke trikove i uvijek težim boljem i ljepšem.
Foto: Vinko Babić
Zašto voliš šaranje i što te osvojilo za takav oblik narodne umjetnosti?
Općenito, volim narodnu umjetnost, od tradicijskih napjeva i pjesama, kola i igara, nošnje pa do samog zavičajnog govora te je nekako samo po sebi logično da volim i šaranje. Još kao malog dječaka na divanima me privlačila ta čarolija, pitao sam se kako nešto bezbojno poput vode, na petrolemskoj lampi postaje crveno; kako blijeda tikvica odjednom zablista u crnim šarama? Oduvijek sam se htio okušati u toj čaroliji, sve dok mi se jednog dana želja nije ispunila. A danas tvrdim da opuštanje od stresa i mir koje donosi šaranje tikvica su neprocjenjivi. Naši stari su to dobro znali.
Što sve podrazumijeva šaranje jedne tikvice i koje vrste tikvica za šaranje postoje?
Samom šaranju prethodi uzgoj tikvica, koji zahtjeva jednaki pristup kao i svako drugo povrće, znači puno okopavanja i zalijevanja. Kada su zrele, plodove valja obrati i što prije ostrugati da bi sušenje bilo uspješno. Tek nakon što je tikvica suha, šaranje može početi. Najprije se na tikvicu olovkom i šestarom ucrtavaju motivi, koji se potom urezuju posebno oblikovanim nožićem. Zatim se određena polja na tikvici šatvosiraju, odnosno pomoću štapića od metljice se na njih nanosi dušična kiselina. Kiselina je bezbojna, a pod utjecajem topline (plamena svijeće ili petrolejske lampe), ona pocrveni. Završna faza šaranja je crnjenje tikvice prepečenom jezgrom oraha. U urezanim dijelovima tikve ostaje crnilo oraha, a ostali dijelovi dobivaju sjaj. Tikvica se tada može probušiti užarenom željeznom šipkom i iz nje se pomoću kukica vadi sjeme. Razlikuju se dvije vrste tikvica: obična tikva Lagenaria vulgaris i ukrasna tikvica Cucurbita pepo. Običnu tikvu po obliku možemo podijeliti na tikve, tukvanje i teglice. Tikva u užem smislu riječi predstavlja one plodove kojima je vrat proširen pa imaju oblik osmice. Tukvanj ima kratak ravan vrat, a teglica vrlo dugačak vrat. Tikve i tukvanji su korišteni za držanje tekućine, oni manji i našarani za alkoholna pića, a veći i nenašarani za vodu. Teglice, ukoliko im je vrat bio ravan, su služile za izvlačenje rakije i vina iz buradi. Plodovi ukrasne tikvice, koja je srodnija bundevama, se nazivaju kruškice ili kruščice. Malenih su dimenzija pa su služile kao ukrasni privjesci, odnosno kao suvenir.
Foto: Vinko Babić
Po čemu se gradištanske tikvice drugačije od drugih, a posebno tikvice Babić?
Gradištanske tikvice kao jedine preostale šarane tikvice na području Srijema i Slavonije su posebne po svojim motivima. Za razliku od nekadašnjih šaranih tikvica s područja Đakovštine, na kojima su prevladavali isključivo geometrijski motivi, na graničarskim tikvicama (u koje spadaju i gradištanske) ravnopravno prevladavaju geometrijski i figurativni motivi (biljni, životinjski, ljudski, heraldički…). Za gradištanske tikve obavezan je motiv hrastove grane sa žirovima, kao i središnji dio tikve sa geometrijskim motivom zvizde ili sunca. Što se mojih radova tiče, nastojim ih našarati u stilu starih majstora šarača. Znači, cijela površina im mora biti ispunjena detaljima, a oni moraju biti skladno i precizno našarani. Također, važno mi je da crte urezivanja na tikvi budu tanke i da crvena boja šatvosera ne prelazi preko njih.
Jesi li imao priliku pokazati svoja znanja drugima i kakva je zainteresiranost publike?
Naravno. U suradnji s brojnim muzejima i udrugama sam imao priliku održati radionice i pokazati kako se šaraju tikvice. Smatram da je zanimanje za bilo kakvu tradicijsku kulturu nedovoljno, a pogotovo za nešto specifično poput šaranja tikvica. Imao sam dosta uspješnih polaznika radionica koji su pokazali izniman talent za šaranje tikvica, ali se, nažalost, nisu nastavili baviti šaranjem.
Foto: Vinko Babić
Može li se od šaranja živjeti i kako nadležne institucije gledaju na takav oblik umjetnosti u vidu određenih potpora i sl.?
Živjeti isključivo od šaranja je nemoguće, ta su vremena iza nas. No, to je dobar dodatni izvor prihoda. S institucijama nije jednostavno komunicirati. Traže hrpu dokumenata za bilo kakav projekt, a većina funkcionira po sistemu „ako prođe, prođe“. Zato se puno i ne uzdam u njihovu pomoć. Ako sam u krivu, neka me razuvjere!
Kakva je budućnost šaranja tikvica i koji su tvoji prijedlozi za njihovo očuvanje?
Na budućnost ove tradicije gledam s optimizmom. Sve dok bude zaljubljenika u tradicijsku kulturu, ne moram se brinuti. Vjerujem da će netko od Gradištanaca zaviriti u ladice svojih djedova i baka, pronaći alat i početi šarati. I kroz povijest je šaranje tikvica znalo pasti na svega desetak osoba i opstati. Smatram da samo jedna osoba, ako kvalitetno nauči neko umijeće, može ga očuvati i tako prenijeti na nove generacije. Pri tome ne mislim samo na šaranje, već i na druge segmente tradicijske kulture. Volio bih da se u budućnosti u Gradištu otvori zavičajni muzej i da jedan njegov dio bude posvećen šaranju. A što se mene osobno tiče, dokle god me oči i ruke budu služili, šarat ću. Otvoren sam za suradnju sa udrugama, muzejima i školama za organiziranje radionica i prezentacija šaranja.
Foto: Vinko Babić
Koliko si tikvica dosad našarao i gdje su sve završile?
Lagano pitanje, a težak odgovor. Našarao sam sigurno više od tisuću komada tikvica. Nije ih lako pobrojati. Posljednjih nekoliko godina držim tempo šaranja oko stotinu tikvica na godinu, a to je zapravo malen broj u odnosu na druge šarače. Cilj mi je da radovi budu kvalitetno našarani, a ne da ih bude puno. Tikvice su mi završile širom svijeta. Volim se našaliti i reći kako ih ima na svim kontinentima, osim na Južnom polu. Ima ih po cijeloj Hrvatskoj i susjednim zemljama. Velik dio mojih radova krasi domove hrvatskog iseljeništva u Njemačkoj, Austriji, Irskoj, SAD-u, Australiji, Egiptu itd. Tikvice su vrlo popularne među turistima iz Poljske, Japana i Južne Koreje. Nedavno je jedna otputovala u Peru u Južnu Ameriku. Svakako se ponosim činjenicom da je 2016. desetak mojih radova završilo na dvoru japanske carske obitelji u Tokiju.
Koliko je važnost ovoga umijeća za kulturnu baštinu Republike Hrvatske?
Mislim da je šaranje tikvica od velike važnosti. Riječ je o kulturnom dobru koje je izvorno šokačko, hrvatsko i nije uvezeno iz nekih drugih kultura. Također, sama tikvica je jedan od najstarijih hrvatskih suvenira. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je prepoznalo umijeće šaranja tikvica i od 2007. godine se nalazi na nacionalnoj listi nematerijalne kulturne baštine RH. Nadam se da ću uskoro uz pomoć etnologa i konzervatora pokrenuti postupak uvrštavanja šaranih tikvica na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine. Šokci, Srijemci i Slavonci, kao i sav hrvatski narod, unatoč malobrojnosti, bi se trebali osvijestiti kolikom tradicijskom baštinom raspolažemo. Rijetki su narodi u svijetu s tolikim bogatstvom. Na svima nama je da očuvamo svoju tradiciju.