Prošlog vikenda, od 22. do 24. travnja, održao se drugi po redu Camino Imota vikend u organizaciji Bratovštine sv. Jakova i Turističke zajednice Imota. U nastavku donosimo razgovor s Valentinom Vuksan, koja nam je iznijela svoje dojmove

Na početku vas molim da nam se u nekoliko riječi predstavite i podijelite s nama motive vašeg dolaska na Camino Imota vikend.

Zovem se Valentina Vuksan i rođena sam u malom mjestu Drum u Imotskoj krajini. Živim u Zagrebu i već 27 godina radim u državnoj upravi, od čega posljednjih 10 godina u Hrvatskom Saboru. Kako obavljam poslove gdje većinu svog radnog vremena sjedim u uredu, počela sam redovito planinariti, a dodatne duhovne poticaje sam osjetila i osvjestila na Planinarskim križnim putevima u organizacije Udruge Ekosspiritus iz Samobora. Jedna od glavnih želja i poticaj koji sam osjetila bio je odlazak na Put svetog Jakova u Španjolsku. Prve rute Camina u Hrvatskoj odlično su mi došle kao priprema za taj veliki pothvat. Sreća i ponos kada je imotska krajina ušla u Camino rute Hrvatske bio je dovoljan motiv za dolazak, ali i idealna prilika da kolegama iz Zagreba dočaram svoj rodni kraj. Kroz oči prijatelja koji su prvi put bili tamo i ja sam svoj kraj počela gledati drugim očima te ga doživjela na sasvim nov način. Na vikendu se dogodio i susret sa starim prijateljima iz Imotskog s kojima se nisam vidjela od mladosti, što je dodatno oživjelo mnoge uspomene iz naših života.

Koliko dana ste hodali i što biste istaknuli s ovogodišnjeg hodočašća?

Hodala sam sva 3 dana. Ove godine bih posebno istaknula pojam susret. Na hodočašću je iznimno vidljivo bilo zajedništvo, a ja sama sam se najviše našla u ulozi šutnje i slušanja drugih, što me je obogatilo na jedan sasvim nov način. Vrlo jasno sam vidjela koliko je u današnjem svijetu zapravo velika potreba da slušamo jedni druge.

Što je ostavilo poseban dojam na vas? Je li to hodanje, molitva, susreti s ljudima...?

Istaknula bih dvojicu svećenika od kojih je jedan vodio sv. misu u Župi Sv. Jakova u Cisti Velikoj, a drugi održao predivan nagovor u Lokvičićima, u Crkvi Sv. Duha.

Razgovarala sam i s 3 hodočasnika iz Busovače, iz Bosne i Hercegovine, s kojima sam započela razgovor jedan dan i nastavila isti drugi dan. Bila sam iznenađena što su i oni izdvojili vrijeme za Boga, a na prvi dojam mi se nisu činili kao da im to predstavlja nešto važno u životu. Upoznala sam i jednog dečka koji živi u Zürichu. Bila sam iznenađena kako dobro i tečno govori hrvatski jezik. Mlad čovjek, duboke vjere, što me je opet izbacilo iz mojih osobnih predrasuda prema mladima. Za sve njih, da sam ih srela u svakodnevnom životu na ulici, moje mišljenje bi bilo kako su oni više za „popit pivu i pojest roštilj“, nego za hodočašće. Ovaj hodočasnički vikend porušio je mnoga moja neznanja i zablude na čemu sam zahvalna Bogu, jer zapravo svaki čovjek je predivan.

Posebne zahvale Luki, Vedranu, Lovorki, Mariji kao i vodičima na gostoljubivosti, brizi, kabanicma te odličnoj logističkoj podršci u svakome smislu. Posebno su nam kabanice razveselile kišni petak svojim šarenilom jer je svaka bila u drugoj boji i bez obzira na kišu, tuču, vjetar izgledali smo i bili veseli. Eto kako jedna mala stvar čini čovjeka sretnim.

Koje su vaše ideje i prijedlozi za Camino Imota vikend u idućim godinama?

Voljela bih da svaki dan na početku ili kraju dana bude sveta misa.

Što bite poručili našim čitateljima i svim potencijalnim hodočasnicima Camina Imota?

U miru, sami sa sobom... Uzmite mali ruksak, otvorite srce Bogu na vaš jedinstven način i ne brinite, i ne bojte se jer će se sve ostale kockice posložiti. Nije važno hoćete li hodati brzo, sporo, sami ili u društvu, jedan ili 5 dana. Važno je da dođete i budete na PUTU..., jer tamo vas čekaju i grle Imotske prirodne, kulturne i duhovne ljepote.