Donosimo nastavak intervjua s Josipom Matešom iz Vodica koji svoj umjetnički talent umnaža na slavu Bogu. Ispred svoje kuće ima Biblijski vrt – sve je puno skulptura iz kojih naviru biblijske poruke. Ako ste propustili pročitati prvi dio intervjua, predlažemo da ga pročitate ovdje prije nego nastavite s čitanjem.
Foto: Lana Jukić
Barba Jole, što nam možete reći o ovoj skulpturi?
Sada se nalazimo pred jednom skulpturom koju sam nazvao 'Trpeći Krist'. Zašto trpeći Krist? Kad se malo bolje pogleda, vidimo da Isus koji nosi križ već ima rane na rukama i nogama. Nije to onaj povijesni Krist već je to mistični Krist koji se vratio u Šibensku biskupiju nositi križ. Ovo je napravljeno prije 25 godina, za 700.-tu obljetnicu Šibenske biskupije. Osim što ovaj Krist ima rane na rukama i nogama, njegovo poprsje je pročelje katedrale sv. Jakova. Skulptura označava povratak Krista u Šibensku biskupiju da ovdje nosi križ, jer tu nitko neće da nosi križ. Ovo je još jedan križ na kojem je Isus koji pruža ruku. Ovdje sam se usudio nazvati Isusa prosjakom. Prosjak koji prosi i moli da ga netko zamijeni na križu jer on i dalje trpi u gladnomu, bolesnomu i progonjenomu. Kako ga možemo zamijeniti? Tako da ne činimo nepravdu, da ljubimo, da nam mržnja bude nešto nepoznato. Onda on neće imati razloga da prosi.
Foto: Lana Jukić
Imate i skulpturu nalik Michelangelovoj Pieti. Kako se zove vaša i kako je nastala?
Da, ovdje je skulptura Pieta – na hrvatskom se to zove žalosna Gospa, a ja sam je nazvao 'More boli'. Zašto? Zbog patnja Marijinih. Kada sam išao raditi ovu skulpturu onda sam ispred ogledala u kući sjeo ženi u krilo da vidim kako to izgleda i da vidim sebe. Jer kada sam radio sve ove skulpture ja to nisam ništa crtao, ja sam to imao sve u svojoj glavi. Došao sam na ideju da stavim križ iza, da rastereti krilo Marijino. Drugo, Marija je naslonila glavu na Kristove grudi, ovdje se vide suze. Treće, stavio sam ruku Marijinu u ranu Kristova boka, htio sam reći da je Marija bila jednaka u patnjama Kristovim, a sad je i jednaka u Slavi. Ona je najmoćnija zagovornica nas, djece Božje.
Foto: Lana Jukić
Sve ove skulpture rađene su od maslinovog drveta?
Tako je, ova Pieta je 180 godina staro drvo masline. Sve su bile u crkvi kroz korizmu, a onda i ispred crkve. Ovdje se nalazimo pred dvije skulpture. Sv. Ivan u poslanici Otkrivenja pokazuje da će u zadnje vrijeme ustati dva proroka Isus i Marija, dvije masline i dva svijećnjaka, da će prestati bogoslužje u crkvi, da će biti zabranjena euharistija i da će nastati vladavina antikrista koja će trajati tri i pol godine. Nakon toga dolazi vladavina Kraljevstva Božjega. Ovdje sam htio prikazati i ljubav Božju prema ljudima. Tu sam dao zakovati Isusovo srce čavlima. Htio sam reći da mi ne možemo toliko sagriješiti koliko nam Bog može oprostiti! Dapače, što je grešnik veći to ga Bog više želi spasiti. Ali važno je da znamo priznati svoje slabosti. Tu je i Marija koja nosi srce koje je probodeno. Neki svećenici vole govoriti o Marijinim zaslugama, a ja volim govoriti o Marijinim patnjama i mukama.
Foto: Lana Jukić
A tu je i skulptura Isusa koji pada pod križem?
Sada se nalazimo pred skulpturom Isusa koji je pao pod bremenom križa. Označava to da nijedan križ koji mi odbacujemo ne pada u bezdan. On pada na Kristova leđa, on nosi sve odbačene križeve. Poruka je: „Molim te moje dijete pomozi mi nositi sve ove odbačene križeve.“ Mi danas živimo u vremenu odbacivanja križeva. Ja volim reći da danas nigdje na kugli zemaljskoj ne možeš staviti stopalo na zemlju a da ne ugaziš na nečiji odbačeni križ. Kada sam ja bio mali nikad se nije čulo da se netko rastavio u Vodicama, a sada ovdje ima barem 25 posto rastavljenih. Križ mora netko nositi, a poruka je kako rasteretiti leđa Kristova – tako da nosimo svoj križ. Ne samo svoj, već i križ svoje obitelji, Crkve i Domovine. Ako ja ne nosim križ svoje obitelji mora ga nositi moja žena. Ima toliko zapuštenih obitelji da križeve moraju nositi djeca, jer ih roditelji ne nose. No, samo po križu možemo doći do spasenja.
Foto: Lana Jukić
Što označava skulptura školjke i po čemu je posebna?
Ovdje smo sad pred skulpturom u kojoj anđeo nosi bisernu školjku. Kada se njoj približiš ona se otvara i svira poznata melodija 'Tiha noć, sveta noć'. Unutra je mali Isus koji leži na zlatnim polugama. Zlato ovdje označava neprolazno bogatstvo kao što su: ljubav, mir, poniznost…
Foto: Lana Jukić
Napravili ste i kip prvog hrvatskog sveca – Nikole Tavelića. Kako i zašto baš ovaj svetac?
Poznato je da su Hrvati bili jedini u svijetu koji su imali svoj materinji jezik u bogoslužju. Mi smo Hrvati dobili naziv 'Predziđe kršćanstva' jer smo spasili Europu od prodora Turaka. Ta je sila ovdje u Hrvatskoj pala. Iako smo bili predziđe kršćanstva i iako smo imali bogoslužje na svojem jeziku, posljednji smo dobili sveca u Europi, a to je upravo Nikola Tavelić čije je svetište ovdje kod nas u Šibeniku. Moja skulptura Nikole Tavelića prikazuje kako on blagoslivlja hrvatski narod.
Foto: Lana Jukić
Osim što izrađujete skulpture vi pišete i pjesme. Koliko ste ih do sada napisali i o čemu govore?
Prvu pjesmu sam napisao jer sam imao određenu duhovnu potrebu za time. Došlo mi je da napišem pjesmu: „Htjedoše me rastaviti“. Sve što sam u toj pjesmi napisao ostvarilo se. Dobio sam poziv da dođem na saslušanje u policijsku postaju u Šibenik. Htjeli su od mene da se okrenem od ljubavi prema Hrvatskoj, prema Crkvi. Na koncu sam završio i u zatvoru. I tako kada bih dobio inspiraciju za napisati nešto, onda sam i napisao. Sada imam oko 130 pjesama.
Foto: Lana Jukić
Barba Jole nam je otkrio kako je dobio ime Josip i kako je njegova majka mislila da će biti svećenik...
Ime Josip dobio sam sedam godina prije nego sam se rodio. U doba kada je pala Italija, kada su došli partizani, moja je obitelj imala mlin za mljeti pšenicu i kukuruz. Mojeg oca su optužili da je surađivao s Talijanima i odveli su ga u Šibenik u zatvor. Moja se majka tada povukla u sobu i počela se moliti svetom Josipu. Zavjetovala se da će ako joj muža oslobode i ako budu opet dobili sina nadjenuti mu ime Josip i da će ga odgajati tako da bi išao u svećenike. Otac je preživio, a moja je svjedodžba nakon završetka osmog razreda završila u sjemeništu u Zadru. Otac se usprotivio tome da idem u sjemenište, a ja se nisam htio usprotiviti ocu. A čini mi se da to niti nije bio moj poziv, jer sam se već tada zaljubio u svoju suprugu Zdravku s kojom sam u braku preko pedeset godina. No, zavjet moje majke nije bio uzaludan, naime njezin unuk, od mojega brata sin, je danas svećenik.
Foto: Lana Jukić
I još za kraj, koliko dugo je potrebno za izradu jedne vaše skulpture?
Sve su te skulpture rađene svake godine od blagdana Tri kralja pa do početka Korizme. Dok bih ja našao maslinu, pripremio je za korištenje i tako dalje… Ovo je skulptura koju sam napravio 2000. godine. Označava prijelaz iz jednog tisućljeća u drugo. Tada mi je došla ideja za ovom skulpturom koja se zove 'Nada Hrvatske'. Prikazuje uskrslog Isusa i križ u obliku pobjede. Isus je do uskrsnuća došao preko muke, Hrvatska je došla do slobode preko žrtava, krvi i stradanja. Gdje je budućnost Hrvatske? U radosti, miru, ljubavi…
Hvala Vam od srca!