Zlatko Gligo – sasvim običan čovjek koji se odazvao pozivu

Opus Dei je jedina Osobna prelatura Katoličke Crkve, koja za cilj ima širiti kršćansku poruku da je svaka osoba pozvana na svetost i da se svaki pošteni ljudski rad može posvetiti i tako radeći možemo posvetiti i sebe i okolinu...

Vruć ljetni dan. Popodnevni trajekt za Brač. Na trajektu smo Zlatko Gligo i ja. Nikad se prije nismo vidjeli, ali imamo zajedničkog prijatelja, koji nas čeka u luci u Supetru. Naš prijatelj je Krunoslav Cukrov, vlasnik Muzeja ulja u Škripu. Krunoslav nas je pozvao da to popodne idemo s njime u Ložišće na „reprizu“ mlade mise don Domagoja Ivana Babića. Simpatični „mladomisnik“ je nešto ranije taj mjesec imao mladu misu u Kaštel Novom, ali korijene po majci vuče iz Ložišća, pa je poželio misu održati i u rodnom mjestu svoje majke, rođene Čekarović. Poželio je „mladomisnik“ i da mu na misu dođu vitezovi Svetog groba jeruzalemskog. Pozivu su se spremno odzavala dvojica viteza porijeklom s Brača: Zlatko Gligo, rođeni Splićanin porijeklom s Bola i Krunoslav Cukrov, rođeni Zagrepčanin podrijetlom iz Škripa, koji se prije 20 godina vratio na svoju djedovinu.

O čemu mogu razgovarati dvoje ljudi, koji se ne poznaju, ali koji su odlučili odvojiti popodne kako bi prisustvovali misi mladog svećenika, kojeg također ne poznaju, ali vjeruju svom prijatelju Krunoslavu da njihov dolazak na Brač nije uzaludan? Razgovarat će o vjeri, o čemu drugom! Ono što je započelo kao neformalni razgovor za na trajektu, završilo je kao intervju u nastavku.

Predstavite se. Tko je Zlatko Gligo?

Kad je moj stariji sin Duje krenuo u srednju školu, u prvom razredu svi su se trebali predstaviti u dvije riječi, pa je moj Duje ustao i rekao: „Ja sam Duje Gligo, katolik i Hrvat.“ Eto, time je sve rečeno.

Foto: Ivana Vrdoljak 

Katolik i Hrvat, podrijetlom s Brača, suprug, otac dvaju sinova, dida, građevinar…

Istina. Ja sam iz Splita, ali otac mi je s Brača, iz Bola. Oženjen sam za suprugu Ingrid, imamo dvojicu sinova i četvoro unučadi i ako dragi Bog da za dvije godine ćemo proslaviti 40 godina braka Završio sam Građevinski fakultet i čitav život radim u struci. Nakon osnutka Hrvatske države upisao sam i studij teologije kako bih mogao predavati vjeronauk u školi jer je tada nedostajalo predavača. Prije kraja studija dobio sam kanonsku misiju i počeo predavati vjeronauk u Obrtničkoj školi i Gimnaziji Marka Marulića. Zatim sam se u vrijeme rata priključio 141. brigadi. Nakon povratka iz Garde, s obzirom da mi nije bila obnovljena kanonska misija, što me prilično demotiviralo, odustao sam od studija iako su mi ostala samo dva ispita te sam se vratio struci. Iako nisam završio teologiju, puno mi je pomogla u životu da produbim svoju vjeru i da prijateljima pokušam približiti i razumski objasniti što znači vjerovati i tko je za nas Isus Krist i Katolička Crkva. Također sam naučio što zapravo znači studirati. Ja sam teologiju doslovno studirao! No, možda je Božja volja i Njegova providnost da studij nisam završio, jer inače bih danas radio u školi. Moja supruga je prosvjetni djelatnik i da smo oboje ostali u prosvjeti, sigurno bismo imali mnogo više financijskih problema. Ovako sam se morao vratiti struci, u kojoj sam dočekao mirovinu.

Foto: Ivana Vrdoljak

Aktivni ste vjernik. Kada i kako je započeo Vaš osobni „hod“ s Bogom?

Potječem iz katoličke obitelji, koja je uvijek držala do vjere. Pokojni nono je u Sv. Frane svirao orgulje i vodio crkveno pjevanje. Otac mi je bio doktor prava i jedan od osnivača Pravnog fakulteta u Splitu, no odlučio je da neće ostati na fakultetu kao predavač, jer je znao da će se u doba komunizma vršiti pritisci na njega kako bi se okanio katoličke vjere koja „kvari“ studente, pa se prebacio u privredu. Jedna zanimljivost i kuriozitet je da je moje roditelje 1945. godine u Zagrebu vjenčao sam blaženi Alojzije Stepinac! Tako da stoji izjava: „Hrvat i katolik.“ To je moje podrijetlo...

Onda je došla srednja škola i tu sam se malo gubio, no uskoro sam krenuo na vjeronauk u sv. Duje kod pokojnog don Ivana Cvitanovića, te sam se uključio u zbor Gospe od Zdravlja, gdje su započela i prva ozbiljnija druženja. Pristupanje zboru bilo je čin vjere, ali i određenog prkosa prema komunizmu. Za vrijeme mojih studentskih dana mladi u gradu počeli su se okupljati u crkvi Sv. Filipa Nerija u centru, te smo počeli organizirati hodočašća (svake godine na Cvjetnicu u Rim), odlaske pješice u Sinj... U Sv. Filipa Nerija tada se stvorila jedna jako lijepa jezgra aktivnih mladih katolika.

No, ono što me najviše definiralo kao čovjeka i vjernika jest pristupanje Opusu Dei. Naime, kada je 2005. umro Sv. Ivan Pavao II, čitao sam u novinama da će u reizboru novog pape najveću ulogu imati Opus Dei, jer su neki kardinali tada bili članovi Prelature. Prije toga sam više puta čuo za Opus Dei i imao sam neke knjižice njihovog osnivača svetog don Josemarie Escrive, ali nisam nikad posebno razmišljao o tome. Međutim, taj dan me nešto dotaknulo, osjetio sam nevjerojatno snažan poziv da saznam više o tome, pa sam otrčao u „Verbuma“ kupiti knjigu o Opusu Dei! Malo nakon toga nazvao sam Zagreb, te počeo dolaziti na organizirane susrete. Nakon nekog vremena sam vel. Ramosu, koji je tada bio regionalni vikar Opusa Dei za Hrvatsku, jednom pomalo u šali rekao da bi mogao počet dolaziti i u Split. On je ovaj moj prijedlog shvatio ozbiljno, te je počeo dolaziti u Split jednom mjesečno kako bi ispovijedao, služio sv. misu i držao duhovnu obnovu. Tako je malo po malo Opus Dei došao u Split. Sada je situacija mnogo bolja i imamo stan na Žnjanu za duhovne obnove, krugove i druženja.

To se sve događalo 2005. godine. Iduće, 2006. godine moj je stariji sin upisao fakultet u Zagrebu, pa sam mu tražio stan. Dogovorio sam s jednom gospođom da dođem vidjeti stan, a kako se otac Ramos u isto vrijeme u Zagreb vraćao s jednog od tih susreta u Splitu, rekao sam mu da ne mora ići autobusom, da ćemo u Zagreb mojim autom. Međutim, za vrijeme sv. mise stiže mi poruka da ne trebam dolaziti, jer stan više nije slobodan. Unatoč tome, ja sam nakon duhovne obnove sjeo u auto i s vel. Ramosom zaputio se prema Zagrebu, bez ikakva razloga da uopće idem! Moj razlog je bio ništa, nula! No, putem smo vel. Ramos i ja razgovarali i govori on meni: „Gospodine Gligo, biste li Vi napisali pismo?“ To je značilo da napišem pismo Prelatu i zatražim primanje u Opus Dei. Taj poziv me toliko iznenadio, nisam vjerovao da dobro čujem. Mene da vel. Ramos, ustvari Gospodin, poziva da budem član Opusa Dei? Pa kako ću ja to, nije to za mena, nisam dostojan. Ali vel. Ramos je osoba koja uvijek donosi i oko sebe širi Kristovu radost i mir tako da je brzo sve sjelo na svoje mjesto. Iduće jutro sam se u Zagrebu sabrao, pomolio i odlučio napisati Prelatu pismo. Tako sam nakon vremena admisije i oblacije od pola godine primljen u Osobnu prelaturu i postao sam supernumerarij tj. oženjeni član Opusa Dei.

Foto: Ivana Vrdoljak

Što je točno Opus Dei?

Opus Dei je jedina Osobna prelatura Katoličke Crkve, koja za cilj ima širiti kršćansku poruku da je svaka osoba pozvana na svetost i da se svaki pošteni ljudski rad može posvetiti i tako radeći možemo posvetiti i sebe i okolinu. Sveca ne čini zid crkve ili samostana, već odnosi s ljudima, s obitelji, prijateljima, suradnicima… Svatko od nas trebao bi se posvećivati u svakidašnjem životu i radu. Biti član Opusa Dei znači svojim životom, ponašanjem i djelovanjem u svakidašnjem životu svjedočiti Krista, širiti Njegov miomiris. I biti svet ne znači nikad ne griješiti, nego se svaki put ponovo dignuti i uz Božju pomoć početi iznova. Sveci nisu oni koji nisu nikada pali, nego oni koji su se svaki put ponovo digli. Mi smo ljudi u svijetu, ali nismo od svijeta. Mi smo djeca Božja, naš Otac je sam Bog, baštinici smo Neba. Toga bismo trebali uvijek biti svjesni, i u skladu s tom spoznajom trebali bismo se i ponašati i živjeti. S time da ne trebamo raditi ništa veliko ili spektakularno. Ponekad je riječ o vrlo malim stvarima, kao npr. srdačno pozdraviti nekoga u liftu ili zahvaliti prodavaču na ljubaznosti.

Da bi netko bio u Opusu Dei ne treba biti isključivo član ( za to treba imati poziv), nego može biti i suradnik koji molitvom i na druge načine može pridonijeti Djelu.

Foto: Ivana Vrdoljak

Vi niste samo član Opusa Dei, već ste i član TEK-a (Trajno Euharistijsko Klanjanje). Kako je došlo do toga?

Dana 11. veljače 2019. osnovan je TEK u Dubrovniku, pa kako je tamo na službi bio svećenik kojega sam dobro poznavao, počeo sam se kod njega raspitivati bi li se takvo što moglo organizirati i u Splitu. Razgovarao sam s raznim ljudima, koji su bili zainteresirani za to, pa smo jednoga dana organizirali sv. misu u Spinutu na koju smo pozvali sve poznanike za koje smo mislili da bi se mogli odazvati pozivu za TEK. Nakon sv. mise zamolili smo prisutne da ostanu i tada smo im iznijeli ovu ideju. Morali smo osigurati dovoljan broj klanjatelja, tako da svaki sat u tjednu bude pokriven barem s dva klanjatelja kako bi tek tada mogli s ovim prijedlogom izaći prema Nadbiskupiji. Neki su gradovi u Hrvatskoj pokušali osnovati TEK, ali nisu uspjeli. Srećom, mi smo u Splitu skupili dovoljan broj ljudi te nam je dodijeljena crkvica Svetog Duha u centru grada, kao mjesto trajnog euharistijskog klanjanja. Euharistijsko klanjanje počelo je 7. listopada. 2020. sv. Misom u katredrali i nakon toga procesijom do crkve Svetog Duha koju je predvodio nadbiskup mons. Marin Barišić. Split trenutno broji 500-tinjak klanjatelja, od kojih svaki službeno ima svoj jedan sat u tjednu, kada mora biti u Svetom Duhu, tako da Isus u Presvetom oltarskom sakramentu nikada nije sam. Zbog nas iz TEK-a, koji „čuvamo“ Presveto iz sata u sat, ono je dostupno svima, u svako doba dana i noći, odnosno 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, 12 mjeseci u godini. Sada postoji 20-ak ljudi, koji svaki dan mole deseticu krunice da se TEK održi, jer to je veliki blagoslov i za nas klanjatelje, i za Split.

Gospodin nam poklanja svakog tjedna 168 sati i tako iz tjedan u tjedan ponovo i ponovo. Jedan sat tjedno je 0,6% (6 promila) vremena kojeg „vraćamo“ Gospodinu. Zar je to tako mnogo i za nas nedostižno jer „nemamo vremena“?

Foto: Ivana Vrdoljak

Kako se postaje član TEK-a?

Put do TEK-a je vrlo kratak, odnosno ne postoji! Tko god to želi, tko god osjeća poziv, može se uključit u TEK! Ako iz bilo kojih razloga više ne može biti klanjatelj jednostavno obavijesti svoga koordinatora sata i s tim prestaju sve obveze. Dođite i vidite kao je dobar Gospodin koji umnaža vrijeme!

Koliko gradova u Hrvatskoj trenutno ima TEK? Spomenuli ste Dubrovnik…

TEK trenutačno postoji u desetak gradova u Hrvatskoj: Split, Dubrovnik, Rijeka, Crikvenica, Zagreb (na dva mjesta), Đakovo, Vukovar, Osijek, Vinkovci... Svi su osnovani na inicijativu patera Justa Antonia Lofeuda MSS kojemu je poslanje da po cijelom svijetu osniva TEK-ove. Zahvaljujemo dragom Bogu što ga je poslao u Hrvatsku i molimo za njegov daljnji rad, kako u nas tako i po cijelom svijetu. Ta svi smo jedno tijelo, Kristova Crkva.

Foto: Ivana Vrdoljak

Viteški red Svetog groba jeruzalemskog je došao nakon Opusa Dei i nakon TEK-a?

Da. Za razliku od Opusa Dei, koji je Osobna prelatura i u koji se čovjek uključuje tako da sam uputi zahtjev Prelaturi (iako ga uvijek netko iz Djela potakne), u Viteški red se ulazi isključivo na poziv. Mene je 2021. godine jedan prijatelj pozvao da započnem proces pristupanja Redu. Moram priznati da sam u početku smatrao da to nije to za mene. Činilo mi se da je to previše elitino, meni strano i nepoznato, da sam već dovoljno angažiran u Crkvi i da bi to moglo negativno utjecati na moju poniznost. No, nastavio sam razmišljati o tome i u molitvi pred Presvetim pitati Isusa zove li me k sebi i ovim za mene tada vrlo neobičnim putem, i onda mi se ukazalo geslo reda: Deus lo vult, odnosno „Bog to želi!“. To je bio trenutak kada sam osjetio snažan poziv unutar sebe da se priključim redu, kao što sam ga prije 20-ak godina osjetio za Opus Dei. Sada kada sam u Viteškom redu, to je potpuno drukčiji osjećaj od onog prvog dojma. Kako nikada nisam bio ministrant, sada me, u starijoj dobi, oduševljava taj osjećaj biti do oltara, biti tako blizu Isusu! Zahvaljujem Bogu što mi je pružio tu priliku i što me pozvao, jer sam kroz Viteški red napredovao i u osobnom duhovnom rastu i u služenju drugima. Tu sam upoznao predivne ljude raznih profila i interesa.

Put ulaska u Viteški red je nešto drukčiji nego što je bio ulazak u Opus Dei ili TEK. Za članstvo u Redu osoba prvo mora dobiti poziv od nekog postojećeg člana Viteškog reda, odnosno mora ga preporučiti vitez ili dama. Postupak ulaska u Red je relativno zahtjevan što odgovora ozbiljnosti odluke. Nakon intervjua i Odluke Vijeća Magistrale delegacije Reda u Hrvatskoj o statusu pripravnika slijedi pripravništvo u trajanju od najmanje dvije godine, a potom nakon predaje dokumentacije za dosje postaje se kandidat. Ne trebam ni napominjati da je najvažniji osobni afinitet i interes za Viteški red kao i uzoran kršćanski život u svoj obitelji, u župi, na poslu i u društvu.

Foto: Ivana Vrdoljak

Kako je pristupanje viteškom redu utjecalo na Vaš duhovni rast? Primjećujete li kakve razlike?

Primjećujem, i to vrlo opipljivo! Otkako sam član Reda, osjećam snažan senzibilitet prema Svetoj zemlji i svemu što se događa na tom prostoru. Sada svaki dan molim za kršćane u Svetoj zemlji, a pogotovo da se vrati pravedni mir po zagovoru Majke Božje Kraljice Palestine, što prije nisam radio. Osim toga, vitezovi imaju obavezu i financijski pomagati kršćanima u Svetoj zemlji, pa nastojim i tu biti angažiran koliko mogu.

Kako su osobna prelatura u Opusu Dei, članstvo u Viteškom redu i pripadnost TEK-u konkretno utjecali na Vaš život; na Vaš pristup poslu, obiteljskom životu…?

Opus Dei generalno bi najviše trebao utjecati na posao, jer kroz svoj rad čovjek se posvećuje obavljajući taj posao najbolje što može. Sveti Josemaria često je znao kao primjer posvećenog posla isticati katedralu u Burgosu, koja na vrhu ima kamene kipove do u detalj isklesane, praktički savršene! No, njih nitko ne vidi. Makar ne sa zemlje. Vide ih samo ptice i Bog. A to je smisao djelovanja kroz Opus Dei: živjeti i sve raditi što je moguće savršenije – za Boga!

Viteški red je isto jedna vrsta posvećenja, koja motivira čovjeka da bude bolji i da teži svetosti. Prije nego što sam pristupio Redu, iskreno sam im rekao na razgovoru da želim biti član jedino ako ću time pridonijeti Redu, jer ako će moj ulazak u Red postići samo da se uzoholim, neka me radije ne primaju! Ako ću ići nizbrdo, što će mi to? U duhovnom životu se ne može ići ravno; ili se penješ ili ideš nizbrdo! Ako je to nešto što će me povući dolje, ne treba mi! Sada vjerujem da me Bog pozvao da budem član Viteškog reda i sretan sam što sam tu, jer ne samo da mi Red pomaže u duhovnom rastu, već i ja kroz Red imam priliku pomagati zajednici, a naročito kršćanima u Svetoj zemlji, koji bi mogli zauvijek nestati sa tih prostora. Kako sam još 2000. godine bio u Svetoj zemlji veselim se mogućnosti da kao član Viteškog reda posjetim još jednom Svetu zemlju ali ovaj put kao Vitez, i da provedem cijelu noć u Bazilici Svetog groba. Ako Bog da to će se i ostvariti.

Što se obiteljskog života tiče, istina je da sam poprilično angažiran oko crkvenih stvari i da to ne ostavlja mnogo vremena za obitelj, ali upravo zbog tih angažmana, mislim da je moje vrijeme provedeno s obitelji, a osobito sada s unučićima, kvalitetnije nego prije.

Foto: Ivana Vrdoljak

Znači li to da možemo zaključiti da je Vaš angažman u svim ovim asocijacijama, nazovimo to tako, dvosmjerna ulica, jer ne samo da Vi doprinosite toj organizaciji i društvu, već Vaš angažman tu istovremeno oplemenjuje Vas i pomaže Vam u daljnjem duhovnom razvoju. Postoji li neka situacija koju biste posebno voljeli istaknuti, jer Vas se dojmila?

Postoji. Evo, nedavno mi je unučica Rita bila jako bolesna, pa sam svaki dan odlazio u Svetog Duha na klanjanje i molitvu za njezino ozdravljenje. Jednu večer sam se tako zatekao u crkvi oko ponoći, kada u crkvu ulazi grupa od 50 ljudi. Zamislite, 50 ljudi! Gledao sam ih u čudu, jer tu rijetko kada bude više od nekoliko ljudi, a onda sam vidio da je među njima i jedan svećenik, jer je nosio kolar. Ispalo je da je riječ o grupi iz Kolumbije, koja je na putu za Međugorje. Iako je Sveti Duh mjesto na kojem se traži tišina i obavezna je molitva u tišini, kada su me pitali smije li ih svećenik tu blagosloviti, nisam mogao odbiti. A kada je svećenik izrekao svoj blagoslov, meni je jednostavno došlo te sam ih zapitao: „A pjesma?“ I oni su na to svi u glas veselo otpjevali dvije pjesme, a ja sam rekao: „Gospodine, nije po pravilima, ali pogledaj koliko nas je to usrećilo! I njih i mene. A siguran sam i Tebe!“

Foto: Ivana Vrdoljak

Gospodin Gligo i ja ovaj smo razgovor započeli na trajektu, kao dvoje potpunih stranaca koje jedino veže vjera i snažna želja za osobnim duhovnim rastom, a završili smo ga mjesec dana poslije u Splitu, kao dvoje kolega u TEK-u koji imaju svoj sat ponedjeljkom: on u večernjim satima, ja u popodnevnim. Kako je mene gosp. Gligo tim razgovorom na trajektu potaknuo da se aktivno uključim u TEK, nadam se da će i ovaj intervju nekoga od vas potaknuti da se aktivnije uključi u život Crkve; bilo kroz jedinu Osobnu prelaturu Katoličke Crkve – Opus Dei ili Trajno Euharistijsko Klanjanje, za što je u Splitu dovoljno javit se gosp. Gligu. A ako je Božja volja, jednog dana možda Vam stigne i pozivnica za Viteški red Svetog groba jeruzalemskog, koji je uz Malteški red jedini viteški red priznat od strane Katoličke Crkve. Dogodi li se to, nemojte odbiti. Bog zna zašto Vas zove, čak i ako Vi to niste sigurni. Bog zna zašto taj poziv stavlja pred Vas. Kako je gosp. Gligo rekao dok smo vodili ovaj razgovor: „Svaki put je drukčiji. I ima ih mnogo i mogu biti dobri, ali na čovjeku je da pronađe put koji je Bog namijenio baš njemu!“ Tko zna, možda je pristupanje Opusu Dei, TEK-u ili Viteškom redu Svetog groba jeruzalemskog dio Vašeg puta! Je li Vam što zazvonilo u srcu dok ste ovo čitali?

A što se tiče našeg „mladomisnika“, upamtite to ime: Don Domagoj Ivan Babić. Velikih očekivanja imam od tog mladog svećenika. Gospodin, koji je u njemu započeo dobro djelo, neka ga i dovrši!

Svi zainteresirani za uključivanje u TEK Split mogu se javiti gosp. Zlatka Gligu na: zlatko.gligo@gmail.com.