U susret blagdanu svete Terezije Avilske donosimo prvi dio priče o svakidašnjoj svetosti
Sveta Terezija Avilska prva je i jedna od ukupno četiri žene koje su proglašene crkvenim naučiteljicama. Biti proglašen crkvenim naučiteljem znači da se radi o osobi koja je u velikoj mjeri pridonijela teologiji i doktrinalnom učenju. Kroz povijest Crkve samo 36 svetaca nosi naslov crkvenog naučitelja, ta titula je do 4. stoljeća upotrebljavana isključivo za biskupe, a tek kasnije se počela koristiti i za svece koji nisu biskupi.
Da bi netko bio proglašen crkvenim naučiteljem mora ispunjavati vrlo stroge uvjete i kriterije. Uz samu činjenicu da je značajno pridonijela teološkom razvoju i mišljenju, sveta Terezija Avilska smatra se i osobom velikog duhovnog i molitvenog autoriteta te mističarkom. Uz sve to ona je autorica sljedećih stihova:
Gospodine, Ti si također
iznad lonaca i tava,
a ja nemam vremena biti svetica
i Tebi za ljubav
bdjeti noću,
niti mogu
meditirati u jutarnjem sumraku
ni u olujnom horizontu.
Učini me sveticom
dok pripremam obroke
i perem tanjure.
Izvor: Pixabay
Vidljivo je da sveta Terezija nije sebe smatrala osobom koja se nalazi u 'idealnoj' situaciji da postane svetom onako kako zamišljamo da životi svetaca izgledaju i da se svete osobe većinu vremena ponašaju. Iz svakodnevne pozicije obaveza, poslova i načina života svetoj Tereziji je vjerojatno izgledalo poprilično nevjerojatno da ikad bude proglašena svetom, a osobito crkvenom naučiteljicom i nositeljicom svih ostalih časti koje joj se danas pripisuju.
Mnogi od nas također vode sasvim 'obične' živote i možda se čak osjećamo pritisnuti okolnostima koje nam ne dopuštaju da živimo kako bismo htjeli, pritisnuti obavezama koje nam ne ostavljaju dovoljno prostora za izražavanje svih svojih težnji, molitava, osobina i talenata, možda se osjećamo zakinuti i frustrirani zbog toga, možda čak i Bogu zamjeramo što smo se našli u takvim okolnostima gdje ne možemo biti sve ono što jesmo i što bismo htjeli.
Izvor: Pexels
Specifično u odnosu na žene i 'ženske' poslove koje sveta Terezija spominje postavlja se nimalo lako pitanje o tolikim ženama kroz povijest koje nisu imale priliku izraziti svoj maksimum zbog vezanosti kućanskim i drugim svakodnevnim običnim poslovima. Iako nikako i nikada ne treba opravdavati ograničavanje ičijih sloboda i umanjivati objektivnu težinu pojedinih situacija u kojima se ljudi ponekad nalaze, iako smo apsolutno pozvani da uvijek aktivno djelujemo na olakšavanju patnje i ukidanju nepovoljnih i ograničavajućih situacija za bilo koju osobu, te se svakako trebamo zauzeti za prijeko potrebne promjene u društvu i odnosima, također je vrlo važno skrenuti pozornost i na drugi dio stava svete Terezije koji je vjerojatno prethodan svakoj drugoj nužnoj i opravdanoj akciji. Umjesto da traži, možda i sasvim opravdani bijeg iz situacije u kojoj se nalazi, ona najprije radije traži Božji ulazak i intervenciju u svojoj konkretnoj situaciji: 'učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure'. Nije to rezignacija, odustajanje niti mirenje sa situacijom već vapaj za Božjim ulaskom u trenutačno stanje.
Što nam može donijeti Božji ulazak u trenutačno stanje?
Svi mi dolazimo u napast da se i Bogu predstavljamo u najboljem svijetlu, da i pred Boga dolazimo tek kad se uredimo i sredimo ili barem pripremimo. Svi bismo mi najradije prvo mijenjali svijet, a onda Bogu ponosno došli s rezultatima i uspjesima. Važno je, naravno, obraćati pozornost na naše susrete s Bogom i na pripremu za njih, ali važno je imati na umu i da sve to nije ključno i presudno, da dolazak k Bogu nije poput odlaska nekom službeniku gdje se moramo pripremiti, urediti, čekati svoj termin, pristojno pokucati i jasno i razgovjetno razložiti svoje potrebe i probleme da bi nam službenik kvalitetno pomogao.
Bog od nas želi jedan potpuno drugačiji odnos, Bog želi ući u sve naše situacije. To nam ponekad zvuči ili strašno ili apstraktno, jer bismo često ipak i Boga i sebe rado 'izvadili' iz prizemnosti koja nas okružuje i susreli u nekom staloženom vakuumu. U nekom 'duhovnom' i boljem svijetu i okruženju. No često slabo primjećujemo da je takvo razmišljanje suprotno Božjoj inicijativi prema nama. Svime što je učinio i što čini Bog nam pokazuje da nas želi susresti u našoj ograničenosti, u našoj prolaznosti, u našoj prizemnosti i nesređenosti. Samim utjelovljenjem Bog dolazi u naše sasvim svakodnevne situacije, u naša ograničenja. Ljude koje susreće za svog zemaljskog života, ne susreće u nekim idealnim izoliranim situacijama za koje su se oni pripremali i uređivali, često ih nalazi baš usred njihovih svakodnevnih poslova, usred neimpresivnih situacija, usred vrlo prizemnih briga, poslova i stanja.
Izvor: Unsplash
Sam Božji život na zemlji obilježen je usko ograničenim i potpuno ljudskim svakodnevnim situacijama, a ako pogledamo šire, i dan danas nam se taj isti Bog daruje i spušta u naše prizemnosti i ograničenosti, uporno dolazi u prazne i hladne crkve, u nesređene zajednice, u napola koncentrirano obavljene obrede, u duhovnosti koje nisu na razini na kojoj bi trebale biti.
Bog je voljan doći upravo tamo gdje mi jesmo i od toga krenuti, a na nama je da to prepoznamo i da mu dopustimo. Ako ne dopustimo Bogu da uđe u sve naše situacije onda zapravo sami odabiremo ostati zatvoreni u njima i pristajemo na sva ograničenja koja nam se nameću putem njih, te samom prirodnom logikom stvari često ostajemo samo opterećeni i ništa više, čak ako ih se neposredno i aktivno oslobodimo još uvijek ostajemo pritisnuti njima i onime što su nam donijele.
A što se dogodilo s osobama koje su pristale na Božju 'ponudu' predanja?
…nastavit će se…