Čovjek je pozvan biti aktivni dio ovoga svijeta i to ne samo da ga koristi već i da ga štiti i čuva. Sveti Franjo to jasno razumije kada u Pjesmi stvorova hvali Gospodina po svim stvorenjima njegovim, kada se osjeća bratom ne samo bićima nego cijelom stvorenom svijetu, vodi, vatri, zemlji, vjetru, zraku i oblaku.
…Jedan nacionalni park u Americi ima pravilo da čuvari i osoblje parka ne smiju pomagati životinjama u nevolji na koje naiđu osim ako je životinja unesrećena zbog ljudskog djelovanja, sve ostale situacije trebaju prepustiti prirodnom tijeku i ne miješati se. Takav pristup se možda čini fer, jer priroda funkcionira i bez čovjeka, ali postavlja se pitanje koliko je takav pristup ljudski? Koliko je ljudski naići na životinju u nevolji ili izgubljene mladunce koje očekuje sigurna smrt i ne reagirati, osobito ako smo svjesni situacije i ako smo mogli reagirati? I intuitivno nam je jasno da čovjek nije samo slučajan promatrač u ovome svijetu. Nije neobavezni prolaznik koji gleda svoja posla i koji popravlja samo ono što je porušio. Čovjek je duboko povezan sa ovim svijetom. Čovjek je pozvan biti aktivni dio ovoga svijeta i to ne samo da ga koristi već i da ga štiti i čuva. Sveti Franjo to jasno razumije kada u Pjesmi stvorova hvali Gospodina po svim stvorenjima njegovim, kada se osjeća bratom ne samo bićima nego cijelom stvorenom svijetu, vodi, vatri, zemlji, vjetru, zraku i oblaku. Ne radi se o panteističkoj sentimentalnoj pjesničkoj povezanosti sa svime što nas okružuje, već se radi o temeljnom stavu prema svemu stvorenome, to je jedini ispravan pristup koji nam omogućuje da u ovome svijetu živimo potpuno i ljudski, a ne iskorištavajući ili rezignirano. Jedino bratski pristup, jedino briga i nježnost, može sačuvati i nas i ovaj svijet, sve ostalo nije samo degradacija ovoga svijeta nego je toliko puta više degradacija nas samih s obzirom na ono
izvor: Pixabay
na što smo pozvani i kako smo stvoreni. Čovjek je pozvan na više, pozvan je biti graditelj ovoga svijeta na dobro. Čovjeku je dana odgovornost, čovjek je biće odgovornosti i ljudskoj osobi je nemoguće ostati ravnodušan u odnosu na dobro koje treba činiti ili zlo i patnju koje treba spriječiti, bez obzira na koga se to odnosilo. Već na prvim stranicama Biblije čovjek u sebi nosi duboku odgovornost za sve stvoreno, a ta odgovornost se ne odnosi samo na ono gdje u svoju vlastitu korist ulazi u interakciju s ovim svijetom nego se odnosi i na sve ono gdje i kako može unijeti u ovaj svijet dobrotu. I intuitivno nam je jasno da su ljubav i samilost i empatija ono što je iznad same hladne pravednosti i da nas upravo to čini ljudskima. Čovjek ne može gledati u priliku da učini dobro zbog njega samoga i ostati ravnodušan ili opravdan pred tom potrebom. Čovjek ne može ostati ravnodušan pred potrebom ili nevoljom drugoga bića koliko god ono bilo maleno. Sveti Franjo je to razumio i zato je jedno od temeljnih obećanja u činu pristupanja u franjevačku obitelj 'odazvati se na SVAKI poziv dobra'. U Franjinom slučaju i u susretima sa životinjama radi se o potpunom predanju Bogu koji je sve Dobro, o potpunom povjerenju, o potpunoj brizi, o potpunoj nježnosti. To je ideal koji je sveti Franjo u potpunosti i radikalno slijedio, nama to u toj mjeri možda nije moguće, ali opet, niti sveti Franjo nije potrošio svoj život propovijedajući svim pticama, oslobađajući svaku ovcu i pripitomljujući sve vukove. Nije bio aktivist. Sveti Franjo je ljudski, bratski, reagirao na sve ono što je bilo pred njim, tako je došlo i do tih izvanrednih susreta sa životinjama, susreo se i pomogao je, bio je brat svima, konkretnim ljudima pa i konkretnim životinjama koje su se našle na njegovom putu, reklo bi se, pomagao je ČAK i životinjama.
Izvor: Pixabay
Zapitajmo se odazovemo li se i mi zaista na svaki poziv dobra u svojim životima? Prilike ne treba daleko tražiti. Radimo li kriterije oko toga što i tko je dovoljno malen/o te ispod nas da nije vrijedan naše pažnje i ljubavi? Podvlačimo li crtu, u svijetu koji je Bog s ljubavlju stvorio i koji Bogu pripada, u tome gdje prestaje naša obaveza da činimo dobro? Ispovjedni obrazac navodi da je moguće sagriješiti mišlju, riječju, djelom i PROPUSTOM, a jedan od obrazaca kajanja '…žao mi je za sve zlo koje učinih i dobro koje propustih'. Dobro koje propustih. Koliko često razmišljamo o dobru koje propuštamo osobito prema najmanjima i u stvarima, osobama i bićima koja su naizgled ispod nas? Od najmanjeg se počinje.
„Čovjek se može procijeniti po tome kako postupa s onim tko mu nikako ne može pomoći.'“
Samuel Johnson
Jesmo li stoga odgovorni i za životinje? Svakako da smo odgovorni i za životinje, za sve stvari, a kao vjernicima postavlja se i pitanje korak dalje; smijemo li i trebamo li i moliti za životinje? Moliti i blagoslivljati znači stavljati u Božju prisutnost. Jedino čovjek na ovome svijetu može moliti i blagoslivljati. Nismo li stoga pozvani odazvati se na svaki poziv dobra, biti dijete, zazvati prisutnost svoga Oca na sve stvari i u sve stvari već prema potrebi?
Zaista biti čovjek znači u svakom trenutku i svima zaista biti brat i ništa manje!