U nastavku donosimo predivnu priču Hrvatske katoličke misije Dublin, Irska...
Božićni ručak za djecu u selu Karundi (Uganda)
Ova inicijativa nedavno se rodila u srcu djevojčice Ane… Ona je stvarna djevojčica koju mnogi članovi Misije i poznaju. Nedavno je odselila s roditeljima iz Irske, no još su uvijek tako živo povezani s našom Zajednicom. Pročitajte priču – koja je stvarni događaj! Fra Agapitus je isto tako stvaran svećenik s kojim smo u kontaktu preko naše Martine Fišić, koja s tolikom žrtvom i ljubavlju skuplja sredstva za izgradnju škole u mjestu Karundi. Na koncu – njihova radost će biti stvarna radost! To ćemo svi zajedno vidjeti na fotografiji božićnog ručka koju ćemo dobiti i objaviti da ju svi vidite.
Djevojčica Ana
Izvor: HKM Dublin, Irska
– Mama, pogledaj! Djeca će u Africi napokon imati svoju školu! Moći će čitati i pisati u pravim učionicama, baš kao i mi!
– Da Ana, škola je skoro gotova – potvrdila je mama
– Sigurna sam da su dječica jako uzbuđena.
– Hajde Ana, postavi svoju posljednju kuglu na bor.
– Mama, imaju li djeca u Africi bor?
– Hm… Nisam sigurna Ana… Zašto?
– Ako nemaju ja im želim poslati jedan! Molim te mama, možemo li poslati jedan bor u selo Karundi? Molim te!
Imamo situaciju! – glasila je poruka koju sam dobila tog popodneva. Nekoliko sekundi nakon toga mobitel je zazvonio, a u daljini se začuo glasić koji je toliko drhtao od sreće i uzbuđenja da sam jedva mogla čuti što govori. Bila je to Ana, ispričala mi je sve o svojoj Božićnoj želji. Sada smo morali pronaći način kako poslati bor u Afriku. Obavijestila sam fra Agapitusa i zamolila da pokuša pronaći bor koji će Ana darovati djeci u selu Karundi. Bila je presretna. Kasnije toga dana razgovarala sam sa sestrom Franciskom pa sam joj ispričala priču o Ani i njezinoj Božićnoj želji.
– Ali Martina oni ne ukrašavaju bor. Nastala je tišina.
- Kako misliš ne ukrašavaju bor. Pa Božić je… Oni slave Božić zar ne?
- Da, oni slave Božić ali ne ukrašavaju bor. To nije njihova tradicija. Bor je za njih preskup a velika većina ga nikada nije ni vidjela. Od novca kojim bi se kupio bor jedna obitelj može se hraniti mjesec dana.
Izvor: Pixabay
- Ali Fra Agapitus je rekao da će ga pronaći – bila sam zbunjena.
- Naravno, oni nikada ne bi odbili vašu želju, pogotovo želju djeteta. To bi bilo jako nepristojno – rekla je sestra Franciska. Da.. Oni ne znaju što je bor, nikada ga nisu ni vidjeli. Ne znaju što su lampice jer nemaju struju, nemaju ni božićne ukrase, zvijezde ni kuglice, ne idu u božićni shopping i ne kupuju poklone. Čovjek bi se zapitao pa što onda rade za Božić, kako ga uopće proslavljaju!?
Na dan Božića cijela zajednica se okupi na Sv. misi a nakon toga slijedi Božićni ručak. Ručak, za koji su mjesecima unaprijed skupljali novac. Rijetka je to prilika kada sebi priušte pravi obrok. Najčešće rižu i banane. Zajedno. Oko istog stola. Pjevaju, plešu, raduju se i slave Božić. Tako.. Jednostavno. Bez bora. Trebalo je to sada reći Ani...
Nazvala sam Aninu mamu i zamolila da mi da Anu kako bih joj pokušala objasniti situaciju. U glavi sam razrađivala rezervne planove i ideje. Nisam baš bila sigurna koliko će dijete od 5 godina moći razumjeti i prihvatiti da se njezina želja neće ostvariti.
Izvor: Pixabay
– Dobro, nema veze! Ako njima ne treba bor onda ćemo im poslati ručak! Pozvat ću sve svoje prijatelje i zajedno možemo poslati ručak za svu djecu. Pravi Božićni ručak! Sigurna sam da će biti puno sretniji ako nešto pojedu prije spavanja – zaključila je Ana i spustila slušalicu….
Anina će se želja ipak ostvariti! Ona i njezini prijatelji odlučili su se odreći darova za Božić i svojim vršnjacima u selu Karundi prirediti zajednički Božićni ručak. Ručak za sve!
Da. Bez bora. Ručak.
Ako želite – uključite se uplatom svoje donacije naš račun (uz OBAVEZNU obavijest o uplati putem opcije kontakt)
Piše: Martina Fišić