Domovina je naša na nebesima

„Ova će nas situacija ujediniti ili razjediniti – između nema!“ – riječi su koje mi je uputio bliski rođak nakon katastrofalne tuče koja je pogodila mjesto gdje živim u srpnju ove godine…

Bilo je gotovo nestvarno doživjeti takvu nepogodu koja nije poštedjela niti jednu obiteljsku kuću ostavivši bez krova nad glavom preko tisuću kućanstava na istoku Slavonije. Pitanje je bilo odakle krenuti budući da smo sličnu situaciju doživjeli i prošle godine kad je našim krajem protutnjao olujni vjetar.

Foto: Antun Lešić 

Kao mjesto i župa hvastamo se kao izuzetak u smislu nebeske zaštite Blažene Djevice Marije, i doista, i prije je bilo elementarnih nepogoda, ali smo uvijek znali „proći“ neokrznuto. „Gospa nas štiti! Ta Bog je na našoj strani!“ – olako smo na Nebo otisnuli naše ljudske brige. Kako onda protumačiti ovu veliku nesreću? Gdje je sada bio Bog? Gdje je sada bila Gospa? Uljuljani u razmišljanje kako će bez našeg vjerničkog angažmana stvari teći glatko, došli smo u situaciju da preispitamo svoje dosadašnje ponašanje.

Foto: Antun Lešić

Prošlo je već neko vrijeme kako mještani vlastitim snagama, ali i uz veliku pomoć dobrih ljudi krovištima vraćaju stari sjaj. Bog nas je poslužio suhim vremenom i obnova ide svojim tijekom. Bezbroj je pozitivnih priča i slučajeva kojima smo, unatoč velikoj nevolji, po ljudima blagoslovljeni. Spomenuo bih obiteljsko iskustvo kad se već sljedećega dana u našem dvorištu pojavio jedan poznanik iz mjesta koje je prije deset godina bilo pogođeno poplavom. Samo je rekao: „Ja sam vam na raspolaganju! Odakle ćemo krenuti?“

Foto: Antun Lešić

Prijatelj franjevac, rodom iz naše župe, u razgovoru mi je ovaj događaj protumačio kao opomenu, a ne kao kaznu, kako smo si to u početku objašnjavali. „Nije li, Antune, ova tuča dokaz da se ne smijemo vezivati na materijalno?“ – reče mi on. Budući da se već godinu dana nalazi u inozemstvu vrlo mi je slikovito povezao svoj povratak na godišnji odmor. „Kako sam prešao granicu i ušao u Hrvatsku sve je bilo nekako ljepše, mirnije, draže, a pogotovo kad sam došao svojoj kući. Ta upravo nam je Bog dao da imamo ovdje na Zemlji svoju domovinu i svoju kuću kao simbole nebeske domovine i kuće u kojoj ćemo vječno stanovati. I to je ono za čime trebamo težiti!“ – zaključio je fratar.

Foto: Antun Lešić

Teško je biti čovjek nade u teškim vremenima, a opet toliko je težih situacija od tvoje da pomisliš kako je moglo i gore. Dobri Bog se brine za svoje. Vrijeme je da zastanemo i vidimo gdje smo pogriješili. Vjerujem da me On voli i da je s razlogom dopustio ovu nevolju. Nevolju koja nam je dala nadnaravnu snagu da se izdignemo, ali nas i obvezala da stanemo i okrenemo se Njemu. Ovo je samo primjer jednoga mjesta i njegovih stanovnika koji su prošli jednu životnu situaciju iz koje bi trebali izvući pouku. Hoćemo li biti bolji, pokazat će vrijeme. Hoće li naš pogled biti uperen u zemlju, najviše do krova kuće ili će on biti trajno zagledan u Nebo?

Foto: Antun Lešić

I ovaj tekst osobno je promišljanje o konkretnoj situaciji. Koliko sam se promijenio? Jesam li postao bolji ili se pak još više duhovno unazadio? Jesam li gledao samo na sebe ili i drugome pritekao u pomoć? Je li mi savjest mirna ili sam u tako teškom vremenu gledao vlastitu korist? Bože, hvala Ti na ovoj opomeni i oprosti ako dosad nisam poduzeo prave duhovne korake! Promijeni moje srce! Mijenjaj me – to je moja želja!