Krajem svake građanske godine ekumenska redovnička zajednica iz Taizéa organizira susret mladih koji se svake godine odvija u drugom europskom gradu, a njegov službeni naziv je Hodočašće povjerenja na zemlji
Susret se sastoji u tome da se nekoliko desetaka tisuća mladih iz cijele Europe i svijeta otputi iz svojih domova u nepoznati grad koji ih je odlučio primiti, među nepoznate ljude koji su ih odlučili udomiti na nekoliko dana u obiteljima i svojim zajednicama i da zajedno s njima i s braćom iz Taizé zajednice mole, razgovaraju, upoznaju grad u koji su došli te u jednostavnosti dijele gostoprimstvo i zajedništvo. Susreti su se na taj način počeli odvijati od 1978. godine, a dosad su se održali u 20-ak različitih gradova, 2006. godine domaćin susreta je bio i grad Zagreb, a ove godine zbog pandemije susret će se iznimno održati u samom Taizéu i većim dijelom online. Svi koji su povezani sa zajednicom iz Taizéa i koji su sudjelovali na nekim od tih susreta s radošću ih iščekuju i s radošću ih se prisjećaju kao divnih iskustava zajedništva i avanture.
Izvor: Pexels
Centar tih susreta zaista je povjerenje. Izaći iz udobnosti vlastitog doma, osloniti se na gostoprimstvo grada u koji se dolazi i domaćina koji nerijetko imaju sasvim druge običaje i kulturu od sredine iz koje svatko od sudionika dolazi. Vjerovati drugom čovjeku koji je odlučio otvoriti svoja vrata i prihvatiti nepoznate goste, vjerovati drugom čovjeku koji je odlučio doći i biti gost kod nepoznatih ljudi, ali vjerovati i Bogu na kojega se oslanjamo da sve prođe u redu i prema planu. Mi ljudi smo tako često bića koja se osjećaju nesigurno, pred drugim ljudima i pred okolnostima koje se pred nas stavljaju, volimo stoga sve isplanirati i znati što možemo očekivati, volimo biti u kontroli i volimo kada se stvari odvijaju kako smo predvidjeli i željeli. Raditi suprotno tome često nam izaziva neugodu i stres. Iskoračiti iz tog obrasca zahtijeva popriličnu hrabrost. Povjerenje samo po sebi je 'opasna igra' nešto što se uvijek iznova testira, svakim novim iskoračenjem u nepoznato povjerenje se opet zadobiva i produbljuje ili pak smanjuje.
Izvor: Pixabay
Zanimljivo je kako se ti za povjerenje važni, ali istovremeno za povjerenje i 'rizični' susreti odvijaju prigodno baš pred novu godinu. Nova godina je nešto što nam samo po sebi izaziva neizvjesnost i nešto što od nas zahtijeva povjerenje bez da zaista znamo što će se dogoditi, svaka nova godina i svaki doček nove godine od nas zahtjeva da vjerujemo da će proći dobro i da ćemo nadvladati moguće poteškoće. Svaka loša godina dovodi nas u strah za budućnost. Obično onda i sami sebi dižemo moral time da si želimo sretniju novu godinu, time što donosimo planove i odluke i računamo kako će se stvari odviti nama u prilog. Svaku novu godinu kao da pokušavamo zarobiti nekim svojim očekivanjima i dobrim iskustvima od prije. No, što ako se nova godina pokaže neizvjesnom i nepredvidivom i neočekivanom poput ove opterećene pandemijom, potresima i promjenama? Čime ćemo se zaštiti ako nam planovi i očekivanja propadnu, ako nam počne izgledati kao da nam povjerenje nije opravdano?
Izvor: Pixabay
Čemu nas mogu naučiti Taizé susreti hodočašća povjerenja sa tolikim dugogodišnjim uspješnim iskustvom 'operiranja' sa tako krhkim pojmom kao što je povjerenje? Svi koji su se susreli sa Taizé susretima znaju da je preduvjet povjerenja otvorenost. Otvorenost tome da se stvari mogu odviti i na nama neočekivane i neisplanirane načine pa čak i na načine koje smo u početku smatrali nepoželjnima i da sve zajedno još uvijek može završiti dobro. Da stvari poput kašnjenja, pomicanja i otkazivanja, čekanja na granicama, čekanja na smještaj, jezičnih barijera i zadataka izvan naših komfor zona mogu uroditi prilikama, a ne samo problemima.
Ići sa strogo definiranim očekivanjima i ograničenjima kako stvari trebaju izgledati da bi nama bilo dobro i da bismo se dobro i sigurno osjećali pogubno je za povjerenje i za cijeli proces. Jer zatvorenošću i krutim očekivanjima zapravo ne dopuštamo sebi i drugima da vidimo rješenja i mogućnosti koje su iznad naših obrazaca, ne dopuštamo da nam se dogodi nešto novo već samo očekujemo da nam svugdje i stalno bude onako kako smo navikli, a ne uzimamo u obzir da možda ono kako smo navikli i nije jedini i najbolji put, samo nama najpoznatiji. Tako nam je u odnosu s ljudima, ali tako nam je i u odnosu s Bogom, tako često očekujemo da Bog djeluje po našim unaprijed zacrtanim obrascima onoga što nam je prihvatljivo i onoga što nije i onoga što nam je poznato da i sami ne primjećujemo da time ograničavamo sami sebe, a i Boga da djeluje preko okolnosti koje su nesigurne i možda nama nepoželjne. Otvorenost za drugo i drugačije i za to da se nađemo bespomoćni i da dopustimo da nas Bog oblikuje i spasi u nekim situacijama ključna je da bi bilo koja avantura zaista funkcionirala.
Izvor: Pixabay
To vrijedi za situacije u kojima smo na nekoliko dana iskoračili iz svojih domova kako bismo vježbali i uzgajali povjerenje, ali i za situacije u kojima se životno i globalno nalazimo. Cijeli naš život je hodočašće povjerenja, svaka nova godina je nova etapa hodočašća povjerenja i važno je zadržati otvorenost kako god trenutačna situacija nama objektivno izgledala, jer otvorenost je ključ povjerenja i ispravnog gledanja na stvari, a povjerenje, osobito ono temeljno povjerenje u Boga, je ključ sretnog i ispunjenog života bez obzira na okolnosti.