Medij, odnosno posrednik, kao što mu samo ime kaže, stoji posred. Stoji u sredini između izvora i primatelja
Pomaže nam da brže do nas dopre ono čega nismo u tom trenutku neposredni svjedoci. Zato nam i treba netko tko je – posrednik.
Blagoslov medija je upravo u njihovoj korisnosti, u činjenici da služe čovjeku. Analogno tome njihovo je prokletstvo kada su beskorisni i kada žele zagospodariti čovjekom.
Izvor: Pixabay
U svojoj biti i načinu na koji su zamišljeni mediji imaju duboko humanu i kršćansku jezgru. Služe čovjeku informirajući ga, podučavajući ga, zabavljajući ga i potičući ga da misli. Zato s pravom možemo klicati Bogu slaveći ga što je čovjeka obdario sposobnošću da bude su-stvoritelj nečeg tako čudesnoga i plemenitoga. Što se među ljudima tako nešto rodilo.
Nažalost, u mnogočemu se kasnije i izrodilo. To nam, usput budi rečeno, može biti poticaj da ne pomislimo da je dovoljno imati dobru ideju koju ćemo realizirati, nego jednom realiziranu moramo neprestano podržavati i usmjeravati k dobrom cilju.
Danas se stječe dojam da mediji nisu odoljeli zamamnom zovu oholosti i pohlepe pa se sve izokrenulo. Informacija se pretvorila u manipulaciju, poduka je postala indoktrinaciju, zabava je skliznula u podilaženje najnižim strastima, a promišljanje je onemogućeno mnoštvom podataka stavljenih u isti vrijednosni sustav ne mareći jesu li banalne ili životno važne stvari.
Izvor: Pixabay
Zato je potrebno djecu i mlade neprestano podučavati medijskoj kulturi. Dakako da nećemo prestati govoriti o opasnostima koji djeci i mladima prijete u susretu s medijima, ali važnije je staviti naglasak na to da dijete nije prvenstveno ugroženo biće, nego osoba koja može aktivno odlučivati i poduzimati korake na temelju razumljivih i prihvatljivih kriterija. Kao i u svakom drugom odgoju, ni ovdje se ništa neće postići ako u djetetu ne razvijemo ponos i samopoštovanje koje će mu jasno dati do znanja da je ono subjekt djelovanja te da može i zna djelovati.
Pogubnost medija je poput snježne lavine što uništava sve pred sobom i protiv koje je borba besmislena jer je unaprijed izgubljena. Ako i stoji ta činjenica, ne vidim niti jedan razlog da djecu držimo u području sklonom lavinama. Odvedimo ih na zelene livade, morske obale, sigurne vrhunce i snježne planine koje krijepe dušu i tijelo, a ne razaraju. Gledajmo stvari iz drugačije perspektive. Usmjerimo naše živote drugačijom vizijom i drugačijim putem. Djeca i mladi žele biti kreativni, žele sudjelovati u dobrim akcijama i vidjeti plodove svoga rada. Ako se ima tko baviti njima, neće biti prepušteni površnim i jeftinim sadržajima. Samo je pitanje imamo li mi ideje, volje i ljubavi za bavljenje djecom ili se čudimo kad nađemo da ih je rastrgala zvijer kojoj smo djecu ostavili na čuvanje.
Izvor: Unsplash
Čovjek se prepoznaje po asocijacijama. A asocijacije rastu na onome što u sebe unesemo. I nije najveći problem s površnim medijima što nas onemogućavaju u promišljanju plime banalnosti kojom nas zapljuskuju, nego u tome što ćemo kasnije u životu asocijativno reagirati upravo iz takve banalnosti. Posljedice su dugotrajne.
Izvor: Unsplash
Riječ posrednik je također riječ koja izaziva asocijacije. Meni ona izaziva trostruku asocijaciju. Prije svega na Isusa Nazarećanina, koji je Krist, i kojega sv. Pavao naziva jedinim posrednikom između Boga i ljudi. Drugim riječima, jedini je medij koji Boga objavljuje čovjeku u potpunosti dostatno za spasenje. Druga asocijacija je na Isusovu Mamu, Posrednicu svih milosti, milosnu suradnicu u spasiteljskom djelu njenoga Sina.
Treća asocijacija mi je na Crkvu. Mi kršćani smo ovom svijetu medij, odnosno posrednik. Naša zadaća je posrednička. Mi smo oni koji stojimo u sredini između Krista i ovoga svijeta. Mi smo oni koji posredujemo da ljudi našeg prostora i vremena što bolje i što kvalitetnije razumom shvate, srcem prihvate i životom ostvaruju. Iz te perspektive gledajući, naše kršćansko poslanje je veliko i veličanstveno.
Da bismo to mogli biti potrebno je da imamo zreli odnos prema Bogu, prema sebi i prema drugim ljudima. Potrebno je da budemo odvažni i radosni svjedoci.
Nikola Kuzmičić, „I danas govorim“