Isus nas poziva da svakodnevno uzimamo svoj križ i slijedimo ga. Radi se o poticaju da svakodnevno otkrivamo mogućnosti koje nam se nude i da slijedimo Isusa koristeći te mogućnosti, pretvarajući ih u sredstvo spasenja
Nekome će boravak na poslu biti napor, monotonija ili grešna prigoda, a nama kršćanima je mogućnost za postizanje spasenja za sebe, bližnjeg i sve stvoreno. Netko će patnju, bolest i smrt doživljavati kao prokletstvo ili kaznu, ali mi kršćani znamo da je i to mogućnost da svojim patnjama nadomjestimo ono što nedostaje patnjama Kristovim. Da bi čovjek bio normalna osoba nužno mora prihvaćati i voljeti sebe. Prihvaćanje sebe i ljubav prema sebi nisu sinonimi. To su dvije susljedne faze. Ponajprije je potrebno prihvatiti sebe. Svi mi, postavši svjesni sebe, postajemo svjesni svojih prednosti i nedostataka. Uočavamo svoje vrline i svoje mane. Potrebno je mudro promišljati sebe i poštedjeti se razornoga precjenjivanja i razornoga podcjenjivanja. Jednako pogubno je uzoholiti se kao i obezvrijediti se. Potrebno je biti realan. Istinski realan čovjek će biti sposoban čuti riječi kojima nas onaj koji je Put, Istina i Život potiče da svakodnevno uzimamo svoj križ. Uzimanje vlastitoga križa nije ništa drugo nego prihvaćanje sebe onakvim kakav uistinu jesam. A da bismo se mogli prihvatiti onakvima kakvi jesmo potrebno je znati kakvi smo. Zato je nužno da čovjek upozna sebe. Da odgovori na pitanje: Tko sam ja? Da odgovori na pitanje: Gdje sam ja?
Tek ako doista prihvatimo sebe moći ćemo sebe i ljubiti. Nećemo se morati skrivati ni iza koje maske. Nećemo morati zauzimati pozu. Nećemo se bojati drugoga čovjeka. Bit ćemo ono što jesmo i prihvatit ćemo se takvima kakvi jesmo. Svakodnevno ćemo uzimati vlastiti križ. Svakodnevno ćemo prihvaćati sebe. No, riječ koja nam nalaže da svakodnevno uzimamo svoj križ ima i nastavak. Nastavak u kojemu se od nas traži da idemo za Kristom. Time dolazimo u drugu fazu. Iz faze prihvaćanja sebe prelazimo na fazu ljubavi prema sebi. Na fazu hoda u ljubavi za onim koji je Ljubav. I tu se susrećemo s neobičnim apsurdom. S čudnim obratom tako često prisutnim u kršćanstvu. Nakon što prihvatimo sebe takvim kakvi doista jesmo, pozvani smo odricati se samih sebe. Pozvani smo postajati savršeniji iz dana u dan. Nemoguć je rast bez odricanja. Nemoguć je hod naprijed bez ostavljanja mjesta na kojima se sada nalazimo. A na to smo pozvani. Na rast i hod naprijed.
Voljeti sebe znači izgrađivati sebe. Nitko tko postane zadovoljan sobom i odustane od napora obraćenja nije shvatio koji je smisao života. Zreli ljudi neprestano izgrađuju sebe. Neprestano dotjeruju svoje misli, riječi i djela da postanu što sličniji onome koji je Dobar i izvor svakoga dobra. Dakako da je odricanje od samoga sebe proces koji traje. Zato Isus i govori o hodu. O putu. Oni koji prihvaćaju svoj križ i svakodnevno ga nose spremni odricati se samoga sebe, nisu nekakvi čudni i patnički likovi koji neprestano uzdišu, kukaju i srde se na sve oko sebe. Takvi su frustrirana i nesretna bića. Kršćani, koji prihvaćaju svoj križ, sretni su i zadovoljni ljudi svjesni da su na pravom putu, unatoč svim mukama koje doživljavaju. Idu uzdignute glave, nisu beskičmenjaci i ne zaklanjaju svoj obraz. Bog im pomaže i znaju da se neće smesti.
Piše: Nikola Kuzmičić