Mnogo uspomena i emocija skupljeno je u zvonima i zvonicima naših gradova.
Onima koji su daleko izmame suzu i probude čežnju. A onima koji su u njihovoj sjeni pružaju zaštitu i toplinu. Motivi su razglednica i detalji koje pamte gosti.
Ali, prije svega i više od svega, nama kršćanima su rječiti znak.
Zvonici i njihova zvona imaju jednu jedinu osnovnu funkciju. Služe da bi ljude potakla na osobnu molitvu i u određeno vrijeme pozvala na zajedničku molitvu. Sve druga je tek dodatak ili ukras koji su vremena nasukala na zvonike naših gradova.
Izvor: Pixabay
Živimo u vremenu koje je kršćanstvu veoma nesklono i koje želi osiromašiti kršćanstvo. No, istodobno se kršćanstvu čini usluga jer ga se pročišćava i oslobađa onoga što i nije tipično kršćanski.
Ne trebaju nam više zvona da nas obavještavaju o nepogodama ili tragedijama. Ne trebaju biti putokaz mornarima ili putnicima. Ne trebaju nam govoriti koliko je sati niti određivati ritam radnoga dana. Dovoljno je da čine samo jedno. Samo ono što su oduvijek i trebala činiti. Poticati na osobnu molitvu i poticati na zajedničku molitvu.
Zvona naših gradova jasno pokazuju što Crkva u ovom prostoru i vremenu treba napraviti. Mi kršćani trebamo dopustiti da nas se, poput Krista koji je donio križ na Kalvariju, svuče i razgoli. Trebamo dopustiti da nam se sve oduzme i razdijeli. Kako bismo napokon bili slobodni izvršiti ono jedino zbog čega postojimo. Slobodni od svega za nastavljanje Kristova djela. A Krist je, svjedoči nam Objava, prošao zemljom čineći dobro.
Izvor: Nikola Kuzmičić, "I danas govorim"