Nakon odlaska iz korporacije svi oko mene su imali teorije o tome zašto odlazim, gdje odlazim i slično, jer tko „normalan“ ostavlja dobro plaćen posao zbog izleta u nepoznato?!
A ono što sam ja tada jedino i čvrsto znala je ono što neću!
Upravo me to „što neću“ snažno definiralo. Priznajem, opterećivalo me to što ja zapravo hoću, jer u tom trenutku sam mogla sve što želim. Pa, krećem iz početka… Najveća očekivanja sam imala upravo sama od sebe. Zašto je tako teško znati što hoću dalje raditi, čime se baviti, koji posao ili smjer odabrati? Često rješenja nisu pravocrtni putevi već oni krivudavi. Tako je bilo i u mom slučaju.
Znam što neću bio je moj način selekcije u moru izbora u kojem sam bila. Neću posao u kojem se ne cijeni moj rad i rezultat, neću okruženje u kojem se ne cijene moje znanje, vještine i talenti, neću lažna prijateljstva, neću površne odnose, neću bolesno tijelo i um od stresa, neću više zanemarivati obitelj, bitne ljude, zdravlje, hobije i za kraj odlučujem - neću se vratiti u korporaciju. I onda polako dolazi, nakon stotine neću, pokoji hoću. Hoću biti bolja supruga, majka, sestra, prijateljica, hoću produbiti svoju vjeru i biti u miru s Bogom, hoću biti poduzetnica. Želim stvarati, doprinositi, želim ponovo disati! Sve su to velike stvari i sama želja ne podrazumijeva znanje i vještine kako do tog cilja stići.
Photo: Daniela Drčec
Krenula sam od malih, naoko jednostavnih stvari. Nakon desetak godina nekorištenja, otpuhnula sam prašinu s fotoaparata i krenula ponovo fotografirati. Koja sreća, ispunjenje, radost od tako, za nekoga banalne, aktivnosti. Ja sam ponovo fotografirala! Uživala sam u pronalaženju detalja, kompozicija, boja i oblika za fotografiranje. Bila sam uvjerenja da je ta ladica bila predugo zatvorena zbog posla, karijere ili djece, ali ubrzo sam shvatila i prihvatila da je odgovornost isključivo na meni. Neki moji bivši prioriteti su definirali to da sam potpuno zapostavila toliko važne dijelove sebe.
Otpuštajući puno stvari kroz „neću“, krenula su mi se otvarati nova vrata, krenula sam upoznavati nove ljude koji nisu imali nikakve veze sa „starim životom“. Nova prijateljstva, nove inspiracije, nova područja interesa, divna nova iskustva i motivacija za daljnje korake. Ubrzo, moje se okruženje, način razmišljanja i prioriteti kompletno promijenilo. Krenula sam stvarati, razvijati se kao domaćin u turizmu i vlasnica malog branda domaćih proizvoda, koji su i nastali prije svega zbog potrebe za dodatnom vrijednosti u turizmu, te da bi ih koristila moja obitelj.
Photo: Daniela Drčec
Dogodilo se čudo! Ja sam postala osoba koju nitko nije mogao povezati s „onom starom Danielom“. Daniela koja je prije živjela na junk food-u sada se bavi organskim uzgojem hrane i preradom iste? Daniela kuha, fotografira, pa čak i piše 😊! Štikle i kostimiće zamijenila je udobnija casual odjeća i obuća, skupe poklone zamijenili su ručno rađeni proizvodi, planske veličine zamijenili su planovi u turizmu i za aDORAble brand, bitne sastanke zamijenili su naši obiteljski sastanci.
Ono što se do sada najmanje promijenilo je sklonost multitaskingu (kojem se bar više ne klanjam), postavljanje prevelikih ciljeva i uzimanje previše zadataka u jedinici vremena. Neke lekcije jednostavno teže savladavamo, ali to je sasvim u redu i normalno, jer i ta će promjena na bolje jednom doći na red.
Photo: Daniela Drčec
Često me pitaju: „Znači, dala si otkaz da bi se bavila svojim brandom aDORAble?“. Ne, korporaciju sam napustila da bih uopće bila u prilici promijeniti sebe, te doći u poziciju da stvorim nešto novo i svoje poput aDORAble branda. Prije pet godina nisam mogla niti zamisliti ovaj današnji scenarij. Nekim ljudima to uspijeva odmah, no kod mene to nije bio slučaj. Zbog toga nisam niti manje vrijedna niti manje uspješna. Stoga, ne bojte se prvih koraka u nepoznato. Korak po korak, dan po dan vaši koraci u nepoznato mogu postati vaša nova zona komfora. Vjerujte mi, ako znate što nećete, već ste na jako dobrom putu…