„Prije su se naši narodi nalazili na bojišnici, a danas se susreću u molitvenoj sobi!“

Božjom providnošću, više nego vlastitom voljom, prošli petak završila sam na Balkan call-u, sedmom međunarodnom susretu molitve za mir u zemljama s područja Balkana. Toga se dana u Zagrebu okupilo 500 sudionika iz 32 zemlje da slavi Gospodina i moli za mir. Balkan je stoljećima natapan krvlju, krvlju nedužnih i krvlju krivih. Otkako su Hrvati na ovim prostorima, mira je bilo malo. Ne našom voljom. Mi nismo osvajački narod. Mi smo više narod „pusti me stat“. U konačnici, zašto bismo osvajali tuđe ako je ovo što nam je Bog već dao stoput ljepše od bilo čega što bi nam drugi mogli dati? Nama tuđe ne treba, ali svoje ćemo braniti do smrti!

I tako su se stoljećima nizali ratovi. Životi su se gubili, države su se izmjenjivale, religije gazile jedna drugu, a zemljom su tekli potoci krvi i eto nas u 2023.! Narodi izranjavani traumama i ljudi s naslijeđenim mržnjama oblikuju naš svijet, diktiraju naše odnose i govore nam tko smo. Upleću nas u mržnje koje uopće nisu naše, koje smo jednostavno naslijedili.

Foto: HeritageCroatia

Balkan call je Božji poziv na molitvu za mir na Balkanu. Do sada je održan u šest zemalja: S. Makedoniji, Albaniji, Kosovu, Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj, a održano je i nekoliko molitvenih susreta na granicama, i to na granici između Grčke, S. Makedonije i Albanije 2018., 2021, te opet u travnju 2023. Znajući ovo, čovjek se mora zapitati može li molitva postići ono što politika, ratovi i svi diplomatski napori u povijesti nisu uspjeli? Mogu li jedan Očenaš ili Zdravomarija (ili mnogo njih) izbrisati stoljetnu mržnju koja se generacijama prenosila na ovim prostorima? Može li molitva izliječiti rane koje su zadobili djedovi naših djedova i koje smo prihvatili a da u tome nismo imali nikakva udjela ili riječi? Prije ovoga skupa ja bih rekla: ne. Kategoričko ne! Previše je to duboko da bi se riješilo jednom lijepom molitvom, pa sve i da bude izrečena onako iskreno, iz dubine duše, iz dubine srca. Ma, nema šanse!

Foto: Marija Marović

A onda je došla subota. Na početku programa najavljen je bend iz Srbije. Zakolutala sam očima, kao što inače činim kad se spomenu naši susjedi. Kao što je Natanael pitao Isusa: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ tako i ja uvijek pomislim: „Može li išta dobro doći iz Srbije?“ Obljetnica pada Vukovara tek što je prošla, a svijeće što smo ih palili u spomen sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje još uvijek ponegdje gore u Vukovarskoj ulici u Splitu. Još su rane svježe.

Foto: HeritageCroatia

Kad je bend završio, pred publiku je izašao predstavnik Srbije, a s njime i dva mlada momka od 15-ak godina. Zamolio je tada sve Hrvate da se ustanu. Ja sam ostala sjediti, naravno. Rekao je da želi dati blagoslov Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Ja sam i dalje sjedila, a on je svoje izlaganje započeo izjavom: „Da sam 1991. bio samo godinu stariji, bio bih u ratu. Bio bih u Vukovaru i bio bih prisiljen ratovati protiv Hrvatske.“ Tu je zadobio moju pozornost, no i dalje nisam ustajala. Ostala sam sjediti, slušajući pozorno što će sljedeće reći. „Zamolio bih vas koji ste ovdje iz Srbije da me podržite u ovome i prije nego izreknem blagoslov, želim se izviniti i tražiti oproštenje. Ne želim ovdje raditi cirkus, ali dozvolite mi da poniznog srca kleknem ispred vas i zamolim za oproštenje. Braćo i sestre iz Hrvatske, molim vas da zbog Boga, zbog naših odnosa, zbog mlade generacije, koja se nije ogriješila o ništa, da nam oprostite sve ono što smo sagriješili protiv vas. I moje srce plače i molim vas za oproštenje za Vukovar i Škabrnju. Žao mi je i za Zadar i za korpus iz Novog Sada koji ga je bombardirao. To je ekipa iz mog kraja... Molim ponizna srca da nam oprostite i da nas oslobodite ovoga grijeha. Dozvolite mi da zajedno s ovim momcima izreknem blagoslov. Imam dvije stvari na srcu: Crkvu i politiku.“ Meni se srce steglo, suza suzu goni, nekontrolirano, ali i dalje sjedim. A on nastavlja: „Žao nam je za sve ono što su naši očevi učinili jedni drugima. Molim te, Gospodine, da blagosloviš hrvatske Crkve, za jedinstvo, molim te da spustiš Duha Svetoga da Crkva u Hrvatskoj hoda u autoritetu koji si joj dao. Isto tako, Gospode, molim te da se pobjeda od molitve Crkve prelije u fizički svijet, u politiku, u svakodnevni život Hrvata i molim te da mir i razumijevanje uđu u srca naših političara. Molim te da doživimo da političari Hrvatske i Srbije budu zajedno kao prijatelji. Blagoslivljam svakim blagoslovom Hrvatsku, u Isusovo ime. Amen!“

Foto: HeritageCroatia

Dok sam vadila papirnatu maramicu i pravila se da se ništa nije dogodilo, na pozornicu je izašao predstavnik Hrvatske, koji je zamolio sve Srbe u prostoriji da se ustanu, kako bi im dao blagoslov u ime Hrvata. Rekao je da nije bio siguran treba li istupiti u ime hrvatskog naroda, tražiti oprost i dati blagoslov srpskom narodu, pa je otišao u Gornju sobu moliti za znak. Kad je ušao u sobu, u njoj nije bilo nikoga, no ubrzo nakon toga došla su dva mlada momka, za njima još jedna djevojka. Ta dva mlada momka bila su upravo ova dva mladića koje je predstavnik Srbije izveo na pozornicu. Konstatirao je: „Prije su se naši narodi nalazili na bojišnici, a danas smo se našli u molitvenoj sobi!“ Nakon toga dao je blagoslov srpskom narodu u ime hrvatskoga, posebno moleći za njihovu Crkvu i njihove mlade ljude da budu svjetlo u Srbiji, da budu svjetlo u svom narodu! Posebno se molio za mlade ljude koji neće praviti razlike među narodima i koji će živjeti za Boga!

Nakon toga na pozornici su se izmjenjivali predstavnici Albanije, Kosova, predstavnici Rumunjske, Grčke, Makedonije, Crne Gore i Armenije. Govorilo se o Izraelu i aktualnom sukobu na Bliskom Istoku. Pozivalo se na molitvu za mir, na molitvu za sve narode: i Židove i muslimanske zemlje koje ih okružuju. Pozivalo se i na molitvu za Crkvu na Bliskom Istoku, ističući da pojedinačno mišljenje nikoga od nas po pitanju izraelskog sukoba nije bitno. Bitno je samo ono što Bog kaže na to.

Foto: HeritageCroatia

Posebno je bio zanimljiv blagoslov predstavnika Kosova, čiji je otac kao mladić bio poslan u Pulu na odsluženje vojnog roka. Tamo je upoznao Isusa i na Kosovo se vratio obraćen. Prvi obraćeni kršćanin na Kosovu! Zatim je 1985. njegov ujak otišao na odsluženje vojnog roka u Zadar i tamo predao svoj život Kristu. Stavljajući blagoslov na hrvatski narod, predstavnik Kosova zazvao je blagoslov Abrahama tako da Hrvati budu blagoslov drugim narodima i da svi narodi, koji budu dolazili u Hrvatsku, pa makar turistički, u Hrvatskoj pronađu Isusa. Molio je da se mnogi narodi obrate pomoću hrvatskog naroda i hrvatske Crkve. „Bog priprema Hrvatsku za veliku žetvu! Bog blagoslovio Hrvatsku!“ završio je svoj blagoslov.

Jesam li i ja na kraju ustala? Naravno da nisam. Ne ide to kod mene tako lako! No, slušajući blagoslov predstavnika Srbije, po prvi put u životu pomislila sam da je mir možda ipak moguć. Kao i oprost. Ali, oprost ne dolazi iz razuma i neće ga ishoditi politika ili diplomacija. Oprost dolazi iz srca. Polazeći od činjenice da smo svi mi kršćani braća i sestre u Kristu, naša zapovijed je ljubav, a ne mržnja! Ona nadilazi sve ovozemaljske zapovijedi i odanost nekom narodu. Ona nas veže, unatoč svim našim nacionalnim, tradicionalnim ili ljudskim razlikama. Ona je jedino načelo i temelj kršćanskog života. Pomislila sam, tko zna, možda idući put i ustanem!