Početak rujna obilježen je povratkom učenika u školske klupe, a početak listopada početkom nove akademske godine. Učenici i studenti doživljavaju to na različite načine i u različitom raspoloženju.
Nekim se učenicima čini da su ljetni praznici bilo prekratki, da je još uvijek prevruće za školske obveze i najradije bi da se ljetna bezbrižnost produžila. Drugi su se pak zaželjeli škole i još više školskih prijatelja. Trećima je svejedno. Prvašići su pak jedva čekali prvi dan škole dok se u njima miješala zebnja i strah od novoga s iščekivanjem i ponosom da nisu više vrtićanci. I kod studenata su osjećaji šaroliki, od onih zadovoljnih koji su sve ispite riješili još u srpnju pa su imali mirno ljeto, preko onih zabrinutih koji su se jedva provukli do onih koji su preko ljeta radili da bi zaradili za troškove iduće akademske godine. Tu su još i roditelji koji brinu svoje brige uključujući nabavku školskih knjiga i opreme, ponovno prolaženje sve potrebne administracije, organizaciju prijevoza te usklađivanje školskih i izvanškolskih obveza svoje djece. Čini se kako u svemu tome ostaje malo prostora za veselje i smijeh.
Ako bismo se ravnali prema nekim istraživanjima o zadovoljstvu učenika školom, u usporedbi se drugim zemljama, Hrvatska stoji dosta loše. Razlozi su sigurno brojni i složeni, ali među ostalim čini se da nedostaje ili u najmanju ruku manjka jedan od ključnih sastojaka zadovoljstva, a to je radost učenja. Tamo gdje učitelji i profesori uspijevaju njegovati tu radost kojoj je ljudski mozak prirodno sklon težeći onim „aha“ iskustvima, tamo je i zadovoljstvo školom veće, pa čak i kada uvjeti i opremljenost škole nisu na nekoj visokoj razini. Osim motiviranosti učitelja i profesora, koju bi svim silama trebalo podizati konkretnim mjerama resornih tijela državne i lokalne uprave, postoji ipak nešto što se može relativno brzo i jednostavno učiniti da se situacija poboljša.
Foto: Pixabay
Naime, uz sve do sada navedene dobrobiti humora i smijeha u različitim kontekstima, studije jasno potvrđuju da su one odnose i na odgojno-obrazovni sustav odnosno da humor i smijeh itekako imaju svoje mjesto i u učionici i u predavaonici. Iako su neki još uvijek zabrinuti da bi smijeh u učionici mogao ugroziti cilj osiguravanja odgovarajućeg obrazovanja za sve učenike istina je upravo suprotna: učionica je mjesto gdje je smijeh više nego potreban.
To potvrđuju brojne studije čiji rezultati ukazuju da kada je humor pozitivan, učenici su motiviraniji, osjećaju se veselije, manje su zabrinuti, pokazuju više interesa za predmet te su spremniji uključiti se i dati nešto od sebe. Općenito, humor stvara pozitivnije ozračje u učionici, bliskiji odnos učitelja i učenika te potiče pozitivne osjećaje o poučavanju i učenju. Jedna tako istraživanja o utjecaju humora na učenje pokazuju vrlo pozitivne rezultate. Primjera radi, jedan je istraživač sa svojim timom proučavao dvije skupine učenika koji su gledali lekcije snimljene na video snimci s istim učiteljem. Jedina razlika između dvije lekcije bile su da je u jednoj skupini učitelj dodao šaljive komentare dok u drugoj to nije učinio. Utvrdili su da je prva skupina u prosjeku iskazala veću razinu prisjećanja i zadržavanje informacija. Ovi rezultati povezani su s činjenicom da humor privlači pozornost i zanimanje učenika te čini atmosferu u kojoj je proces učenja odvija ugodnijom. Važno je spomenuti da su pozitivni pomaci utvrđeni i kod učenika s niskom razinom pažnje ili motivacije, kakvih nažalost ima sve više u hrvatskim školama.
Foto: Unsplash
Ako se učitelj i učenici dogovore poučavanje i učenje prožeti smijehom, smijeh će ih štošta naučiti. Primjerice, kada treba prekinuti neugodnu tišinu, kada težina teme o kojoj se razgovara zahtijeva dobronamjernu šalu koja će dovesti do opuštanja, kada je najbolje vrijeme da učenik ili učenica poznat po dizanju raspoloženja kaže ili učini nešto što će izazvati smijeh. To je učinkovito jer je smijeh dokazano zarazan. Naposljetku, u svakom razrednom odjeljenju tijekom školske godine dogodi se podosta toga što se može podvesti pod šaljive razredne zgode koje se zatim uvijek iznova prepričavaju, čak i mnogo godina kasnije na okupljanjima povodom okruglih obljetnica mature.
Pri tome, jasno, kao i u drugim stvarima treba pripaziti da se ne pretjera već da se zadrži dobra mjera kako zdravi potok smijeha ne bi prerastao u nezaustavljivu bujicu koja remeti proces poučavanja i učenja. Umjerenost je i ovdje poželjna vrlina. Jednako tako, treba odlučno stati na kraj svakom pokušaju ismijavanja te izbjegavati negativne tipove humora koji nisu izgrađujući. To se umijeće koje se uči i stječe s vremenom, a učitelji su oni koji bi ga prvi trebali usavršiti, kako bi mogli pomoći svojim učenicima da usvoje jedan koristan alat kojim će se moći poslužiti u svome životu neminovno isprepletenim lijepim, ali i teškim trenucima. Tako će kada im život ponudi limune, biti spremniji od njih napraviti limunadu čineći to s osmijehom.
Naposljetku, ako ništa drugo, učenici neće učitelje doživljavati kao „mučitelje“, a učionicu kao „mučionicu“, nego će im to biti mjesto u kojoj su iskusili radost učenja koju će ponijeti u život kao korisnu dragocjenost.