Brođanin Tadija Tade Opačak, rođen 25.1.1960., bio je ultramaratonac velikog srca kojeg od malih nogu život nije štedio. Nažalost napustio nas je prije nepune dvije godine, no svjedočanstvo njegovog života zauvijek će ostati svjetionik za sve nas...
Tadija je bio dijete brojne slavonskobrodske obitelji, osmero djece, koji je nakon preboljene dječje paralize sa samo šest mjeseci života ostao 80% invalid. Kako je ulazio u pubertet vršnjaci su ga sve više ismijavali zbog invalidnosti, pa je "utjehu" pronašao u ovisnosti. Zakoračio je na rijetko trnovit životni put koji iz današnje perspektive zvuči nestvarno. Već sa 14 godina počeo je s konzumacijom lakih droga, a do 18. godine probao je sve vrste opijata, od hašiša i opijuma do zloglasnog heroina. Zbog svega toga često je bio hospitaliziran, a brojni pokušaji liječenja završavali su neuspjehom. Uvijek bi bio otpušten iz bolnice kao neizlječiv, a njegovo psihičko i fizičko stanje zbog prekomjerne konzumacije droga bilo je sve teže. Počeli su se javljati brojni problemi s cirkulacijom u nogama jer mu je kao 80% invalidu, kojemu je cijela lijeva strana tijela bila paralizirana, ostajala jedino mogućnost da se bode u noge ili da mu netko drugi ubode injekciju heroina.
Foto: Humanitarna Udruga Tade Opačak
No, s 25 godina mu dolazi u ruke Biblija i njegov susret s dragim Bogom mijenja njegov život iz temelja! U roku od šest mjeseci ostavlja sve vrste ovisnosti o drogama, alkohol, pa sve do cigareta i kave. U 31. godini zdravstveni razlozi potaknuli su ga na trčanje, kojemu je kao teškom invalidu bio vrlo zahtjevan izazov, ali jače od sve boli bila mu je želja da polako vrati cirkulaciju u noge i da njegovo šepanje bude manje uočljivo.
Foto: Marin Kovačević
1994. godine trči svoj prvi i najdraži humanitarni ultramaraton za bolesnog prijatelja, na relaciji Slavonski Brod – Nova Gradiška – Slavonski Brod u dužini od 111 km, pod sloganom Za Brod bez droge i alkohola. Ovaj maraton postaje povod za reportažu Igora Mirkovića o čovjeku čelične volje koji nakon ovisničkog života od gubitnika prerasta u dotad neviđenu sportsku veličinu. Reportaža 'Maratonac' odnijela je svjetsku nagradu i pobijedila u konkurenciji od 16.000 reportaža na CNN-u, te je prikazivana u udarnim terminima. 1994. godine na proglašenju sportaša godine Sportskih novosti Tade osvaja državnu nagradu Fair Play.
Foto: Marin Kovačević
Prvi uspješno svladan ultramaraton izazvao je prekretnicu u Tadijinom daljem opredjeljenju da se posveti trčanju dugih dionica. Nametali su se pri tom sve veći i naizgled nedostižni ciljevi, a povod nije bilo teško pronaći. Borba za pomoć čovjeku, bolesnom prijatelju, ranjenom branitelju, kupnja uređaja za bolnicu, trčanje za Vukovarsku bolnicu, Vodotoranj ili bilo koga unesrećenog postala je njegova zvijezda vodilja. Njegov život, borba, volja, vjera i snaga doveli su i do izdavanja knjige o Tadinom životu 'Iz ponora do spasa', koju su napisali Brodski novinari.
Foto: Humanitarna Udruga Tade Opačak
U listopadu 1994. trči svoj sljedeći ultramaraton: Slavonski Brod – Osijek – Slavonski Brod u dužini od 180 km za bolesnog prijatelja kojemu je bio neophodan novi bubreg. Potom, 25./26. ožujka 1995. za 25 sati uspijeva istrčati dionicu dugu 200 km: Zagreb – Slavonski Brod kroz okupirane Okučane pod motom Za slobodnu Hrvatsku. U tada okupiranim Okučanima u njega i njegovu pratnju je upereno oružje, ali uz pomoć UNPROFOR-a i dragog Boga koji je baš u tom trenutku poslao veliki pljusak, uspijeva nastaviti utrku i postaje "prva noga" koja je pregazila to okupirano područje naše domovine. Na cilju u Slavonskom Brodu čekalo ga je više od 15.000 ljudi. Kruna njegove trkačke karijere bio je najduži ultramaraton: Prevlaka - Vukovar dug 1.000 km pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatske, održan od 4.-16. svibnja 1997. godine. Pretrčao je tu udaljenost za 105 sati! Ultramaraton je bio posvećen herojskoj žrtvi svih hrvatskih branitelja.
Na supermaratonu Zagreb - Čazma 30.5. 2000. Tade i njegova odabranica Monika, nakon utrke rekli su jedno drugom sudbonosno da. U njihovom dvadeset-godišnjem braku dobili su petero djece, koju su također vodili na razne utrke i prenosili im sve vrednote humanitarnog djelovanja i pomaganja drugima. Tadija je cijeloga života davao primjer kako se uz nevjerojatnu volju, ustrajnost i vjeru može izvući iz najvećih životnih teškoća.
Foto: Marin Kovačević
Nažalost, 28.9.2020. Tade je dotrčao na cilj svoje posljednje utrke, preminuo je od akutne mijeloične leukemije... Zbog svega što je za života učinio uslijedile su i tri posthumne nagrade koje je njegova obitelj primila: Nagradu Ponos Hrvatske za 2020. godinu, Nagradu za životno djelo Brodsko-posavske županije i Nagradu Slavonskog Broda Štit Berislavića. Tadija Opačak, ustrajni ultramaratonac i čovjek velikog srca zauvijek će ostati svijetli primjer dobrote i uzor svima koji žele postati bolji ljudi.
Piše: Monika Opačak