Vrazova 'Ljubica' pjesnički je susret koji se u Samoboru održava od 1990. Ljubičini dani ove su godine upriličeni 34. put, od 1. do 17. lipnja. Spomen je to na Julijanu Cantilly koja je u gradu živjela od 1812. – 1842.
U ono vrijeme priprema se Hrvatski narodni preporod koji upravo u Samoboru često okuplja svoje uzdanice: Ferdu Šišića, Ljudevita Gaja, Stanka Vraza... Preporoditelji su se okupljali u kući Ferde Livadića – današnja zgrada Muzeja grada Samobora, a prolazeći gradom do nje pjesnik Stanko Vraz će ugledati Ljubicu koja postaje njegova muza. Njezin stan se nalazio na prvom katu zgrade na koju se pruža pogled s gradskoga trga. Ljubica je naime bila nećakinja Ljudevita Gaja, no to nije bilo dovoljno da kolega Vraz ishodi njezinu ruku, jer je njen otac smatrao kako on nije dovoljno dobra prilika za nju te je udaje za bogatog trgovca Englera. Legenda kaže da je ona gajila neke osjećaje prema Stanku Vrazu, što on i spominje u svojim pjesmama. Zbog toga će se priča o Ljubici i hrvatskom pjesniku povezivati s pričom o ljubavi Romea i Julije. Vrazova patnja pretače se iz srca u njegove pjesme, a ta bol postaje još veća nakon što djevojku udaju i kada ona u tom braku rađa dvoje djece. Vraz ne prestaje pisati pjesme njoj u čast niti nakon njezine prerane smrti, jer Ljubica umire u dobi od samo trideset godina.
Foto: Tanja Otmačić
Tako se ton njegovih pjesama mijenja od prvih – poletnih, vedrih, u kojima se nada da će se ljubav ostvariti; preko sjete i tuge radi odbijanja; do u konačnici duboke boli zbog njene udaje za drugoga. Put je to kojom svaka neuzvraćena ljubav mora proći…
„Ljubice nemila, ti moj nepokoju! Kupi me u serce i dušicu svoju, jer smertna je grehota gdje brat bolan čeka. A sestrica neće da prinese leka…“
„Ljubi me, Ljubice…dok su nam još vita od mladosti krila. Sreća bez pokoja menja brzo nogu, što će donet sutra znano je samo Bogu!“
„Lice, oči, usta – tri riječi malene, al' se od njih rodiše pjesni nebrojene.“
Foto: Tanja Otmačić
Pjesme su najprije počele izlaziti u 'Danici' od 1837., a 1840. objedinjene su u zbirku nazvanu 'Đulabije' što je naziv za (slatke) jabuke koje su se po običaju darivale djevojkama prema kojima se osjećala naklonost. Nakon Ljubičine smrti Stanko Vraz piše pjesme posvećene domovini, nalazeći utjehu u domoljublju i ljepoti prirode. Ljubičin grob nalazi se unutar vanjske ograde samoborske crkve Svete Anastazije, a okružuju ga stihovi poznatih pjesnika uklesani na ploče između kojih se nalazi cvijeće i zelenilo. Tamo se jednom godišnje okupljaju pjesnici ljubavne poezije inspirirani Vrazovim stihovima, taj prolaz je stoga nazvan Prolazom hrvatskih pjesnika
Foto: Pexels
U Samoboru se dakle od 1990. jednom godišnje okupljaju pjesnici iz cijele Hrvatske koji su u ovih tridesetak godina od 'Ljubičinih dana' učinili prepoznatljivu kulturnu manifestaciju s bogatim umjetničkim programom, od čega je svakako najviše hvalevrijedno poticanje pjesnika na stvaranje i čitanje novih pjesama na radionici „Rože za Ljubicu“ – koja završava simboličnim polaganjem vijenca na Ljubičin grob. Uz to, ove godine bilo je moguće u kostimiranoj šetnji s Ljubicom obići grad, radionicom „Slikam ti stih“ djeca su slikala stihove iz Prolaza hrvatskih pjesnika, zatim u „Stihoboju za mlade“ preispitivalo se znanje o ljubavnoj poeziji, a uz zabavljanje uz 'Zagrebački vergl' uživalo se u popularnoj glazbi prošloga stoljeća. Možda najzanimljiviji event bio je „Buđenje uz ljubavnu poeziju“ gdje su se polaznici mogli podići balonom iznad Samobora u jutarnjim satima i gledati buđenje grada. Radionice su se održavale na svim kultnim mjestima: galeriji Prica, Gradskoj knjižnici, kinu, centru za mlade Bunker, u prostorima Matice Hrvatske Samobor i POU Samobor. To pokazuje da ovaj pitoreskni gradić diše i živi umjetnost posebno u lipnju s naglaskom na ljubavno pjesništvo o čemu svjedoče i gradski trgovi ukrašeni fotografijama „domaćih Romea i Julije“.
