Na zagrebačkom okretištu Savski most, na betonskom zidu podvožnjaka gdje učenici, studenti i radnici čekaju autobuse za udaljenija prigradska mjesta, netko je između svih ostalih natpisa i grafita jednog dana nacrtao srce...
Bilo je to obično, klasično, školsko, crveno srce. Crveno iznutra i izvana, otprilike veličine dlana, vjerojatno nacrtano pastelom. Nije to bio ni po čemu istaknut događaj niti pothvat, niti je srce privlačilo osobito puno pažnje jedino se donekle zbog boje i svježine isticalo među drugim starijim i ružnijim šaranjima i natpisima po zidu. Netko tko bi u ono vrijeme u nedostatku drugih sadržaja, kad još nije bilo pametnih telefona i interneta, kratio vrijeme čekajući autobus i ponovo promatrajući već dobro poznate grafite po tom zidu zasigurno bi ga primijetio, netko prolazeći onuda u žurbi vjerojatno i ne bi. Stajalo je tako to srce neko kraće vrijeme nacrtano na zidu, autor i namjera nisu bili poznati.
Unsplash
Cijela stvar bi vjerojatno prošla nezapaženo, kao i većina šaranja po prljavim gradskim zidovima, da se nakon nekog kraćeg vremena nije pojavio dodatak nacrtanome, naime netko je, nepoznato je li to učinio prvotni autor ili netko drugi i s kojim točno motivom, nacrtao oko srca crni kvadrat, a zatim poprečne i uzdužne linije u kvadratu simbolizirajući kavez i rešetke, te je ispod istom crnom bojom tiskanim slovima dopisano 'ostani na sigurnom'. To vjerojatno nisu primijetili svi, jer je cijela ilustracija još uvijek ostala poprilično neupadljiva, ali oni koji su primijetili prvo srce, a sada promjenu, mogli su možda zaključiti kako je dodatak opravdan i logičan, jer takvo naivno crveno srce na takvom grubom prljavom betonskom zidu, okruženo raznim izblijedjelim, nasumičnim, često i ružnim porukama i trebalo je nekako zaštititi. No, koja god bila namjera ili slučajnost cijelog tog malenog street art projekta, opet ne bi bilo previše vrijedno spomena da se nije dogodilo sljedeće…
Unsplash
Pod utjecajem elemenata boje i materijala srce je s vremenom počelo blijedjeti, sve dok na kraju nije potpuno nestalo! Ostala je samo crna rešetka i natpis. Nekome tko nije vidio originalno stanje vjerojatno ne bi kasnije niti palo na pamet da je unutar rešetke jednom bilo nacrtano crveno srce. Nekome tko bi vidio samo rešetku možda ne bi bilo jasno zašto je uopće tu, odnosno vjerojatno bi je pripisao nasumičnosti kakvom se inače pojavljuju natpisi po gradskim zidovima, gdje je poanta poznata vjerojatno samo autoru. Nije poznato koliko ljudi je uopće zamijetilo ovaj razvoj događaja, još manje je poznato koliko ljudi je razmišljalo o njemu, ali iz njega svakako nešto možemo naučiti.
Unsplash
Ako oko svoga srca stavljamo ograde, ako ga držimo u zatvoru, srce će s vremenom neizbježno nestati, naše vrijeme će isteći, neće ga pamtiti ni mjesto njegovo (Ps 103, 16) ostati će samo zatvor, a naše zatvore i ograde ljudi će vjerojatno pamtiti dulje nego nas. Možda se skrivamo da se zaštitimo, svijet uistinu je opasno mjesto ponekad, ali naše vrijeme na zemlji je ograničeno, a naše srce je pozvano da živi. Izaći i izložiti se, te bivati u tom grubom i ne-razumijevajućem svijetu se možda čini strašno, ponekad zaista jest strašno, ali i tu smo pozvani ići za Isusom koji je slijedio svoje srce, svoje srce nije štedio, te je u tome i za nas bio život.
Pixabay
Isus na Posljednjoj večeri govori: „Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke.“ (Lk 22, 15) Iz želje svoga srca i duše, iz ljubavi Isus izlazi u Veliki tjedan, ne ostaje na sigurnom iako bi to bilo razboritije. Veliki tjedan je strašan, ali Isus zna i osjeća da mu je slijediti Ljubav koja ga potiče da čini i da se izloži i koja je u konačnici jača od svih prijetnji makar ponekad i ne izgledalo tako. Molimo u Velikom tjednu za hrabrost iz srca i iz Božje ljubavi koja je djelotvorna i voljna živjeti, te da nam sjedinjenje naših poteškoća s Isusovom mukom postane plodonosno.