Danas na 140. obljetnicu njegove smrti donosimo crtice o Augustu Šenoi
Wikipedia
Lik i djelo najzagrebačkijeg i najpovjesnijeg hrvatskog pisca
Otac mu je bio češki Nijemac, majka Mađarica, studirao je u Pečuhu i Pragu, no svoj opus i djelovanje posvetio je Zagrebu i povijesti Hrvatske. U njegovoj biografiji pratimo lik jednog modernog europejca, umjetnički slobodnog i neovisnog, sposobnog učiti od tadašnjih europskih trendova, ali s lajtmotivom unijeti u književnost i kazalište nešto novo, nešto provincijsko. Austro- Ugarska je okvir njegove naobrazbe, ali njezina širina je puno dalja, tadašnji francuski i ruski uzori bit će mu poticaj za stvaranje djela s jasnim šenoinskim potpisom. Zagreb, kao tadašnja provincija Monarhije, puno mu duguje. Uslijed neprestanih trenja između germanizacije i mađarizacije, Šenoa piše :““Budi svoj!“ Razdoblje nakon preporoda još je uvijek u tajnosti nabijeno jakim domoljubnim osjećajem, iako je bitka preporoda izgubljena, a time i bitka za hrvatski jezik kao službeni. Odnos 'tuđinaca'koji dolaze 'gospodariti' u njegov Zagreb, Slavoniju pa i čitavu Hrvatsku bit će nepresušni motiv njegovih djela. Ljudi iz naroda uvijek će biti prikazani kao dobrodušni, radišni, požrtvovni dok će tuđinac nametati svoju vlast i uživati plodove njihova rada. Oni će redovito biti materijalisti, iskvarena duha bez moralnih stavova, spremni uvijek raditi mimo ljudskog zakona da bi stekli profit ili probitak. Pomalo crno- bijelo nijansiranje 'čovjeka iz naroda' i 'tuđinca' posljedica je ne samo vremena u kojem Šenoa stvara, već i proučavanja hrvatske prošlosti i opasnosti od Osmanlija i Mlečana (u djelima „Zlatarovo zlato“, „Zvonimirova lađa“). U povijesnim romanima takoreći nema negativca domaće krvi, izuzev onog koji se prodao za interese neprijatelja. Na primjeru domaće učiteljice Branke vidimo koliko je pojedinac sposoban boriti se za vlastite ideale i njime oplemeniti društvo. Je li kod njega prisutna određena doza ksenofobije koja se ponekad iščitava? Osobno se ne bih s time složila. Gledajući iz 21. stoljetnog must have stava tolerancije lako ćemo ušetati u tu krivu ulicu. On naglasak stavlja na poštivanje duha naroda, vlastitih običaja, zajedništva – to su njegove must have vrijednosti. Poziv na oprez prema strancu proizlazi iz tih misli. Uz bogati književni opus, Šenoa je iza sebe ostavio nekoliko stotina kazališnih kritika, a i sam se okušao u pisanju drame.
Katarina Jukić
Zagrebulje
Ponešto drugačije Šenoa je pisao o Zagrebu i društvenoj zbilji u njemu. U „Ljubici“ daje oštru kritiku, na rubu satire, dijelu tadašnje elite – površno obrazovane i…pune sebe! Šenoa u Viencu izdaje Zagrebulje te ih potpisuje pseudonimom što nam govori do koje mjere je pisao slobodno o svemu što misli: suvremenicima, nedostatku obrazovanja, no više od svega – morala. Podsjetimo da je u zrelim godinama postao gradski senator koji je gradu dao najljepše ode: „Povrh vrha Griča brda kao junak lijep i mlad, smjele glave čela tvrda slavni stoji Zagreb grad.“ Njegova politička djelatnost, suradnja s Narodnom strankom J. J. Strossmayera praćena je i kontinuiranim radom na pjesničkom opusu, sve do velikog potresa u Zagrebu 1880. godine. Šenoa se obilazeći grad, pomažući sugrađane i popisujući štetu, razbolio od upale pluća kojoj je kasnije i podlegao…
Katarina Jukić
I za kraj
Uz opus Augusta Šenoe vežemo pojam proto-realizam, a s 1881. – godinom njegove smrti, početak realizma u Hrvatskoj. Kaže se da su hrvatski realisti proizašli iz Šenoine kabanice, pozivajući se vjerojatno na njegove riječi: „Budi svoj!“ Realisti pišu, naravno i dalje pod utjecajem europske i većim djelom ruske književnosti, ali ističući specifično domaći milje književno – društveno – povijesnih zbivanja. Pisci hrvatskog realizma, vjerujem, shvatili su pjesmu „“Budi svoj!“ kao Šenoinu književnu oporuku:
„Oj, budi svoj! Al brat ti budi braći,
i radi za svijet, al' ne slušaj pljeska,
i ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
jer hvala ljudska voda je vrh pijeska….
Brojni pisci realizma živjeli su u bijedi, često se baveći socijalnim motivima junaka u svojim djelima, ne znajući da će tek posthumno zadobit slavu kao nagradu za ne odstupanje od vlastitih (književnih) ideala. Šenoa nam je uzor i danas dok u jeku integracije Europskih zemalja ne odustajemo do čuvanja vlastitog – kulturnog naslijeđa, ili onoga što bi on nazvao duh naroda.
Piše: Tanja Otmančić