Što znači ići 'Za Križen'? Već nekoliko stotina godina, jednom u godini, u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, Hvarani idu u procesiju 'Za Križen'…
Prvi pisani dokument o procesiji datira iz 1658. godine, mada se vjeruje da je tradicija započeta mnogo ranije, te da se prvih godina prenosila usmenom predajom. Nastanak procesije veže se uz raspelo Svetog križića, koje se od 1510. godine čuva u malom srebrnom relikvijaru u hvarskoj katedrali Sv. Stjepana I. Pape. Prema zapisima križić je 1510. prokrvario, na čuvanju u kući Nikole Bevilaquea, te od tada na Hvaru počinje intenzivno štovanje svetoga Križa.
Foto: Vedran Janić
Procesija 'Za Križen' je 2009. uvrštena na listu UNESCO-ve nematerijalne baštine. Tako svake godine na Veliki četvrtak šest procesija iz šest župnih crkava (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska) točno u 22h kreću u noćnu procesiju dugu 25 kilometara. Svih 6 procesija kreću se u smjeru kazaljke na satu, te idu jednakim tempom, kako se nikada ne bi susrele. Nakon 9 sati hoda, iduće jutro oko 7 sati, svaka se procesija vraća u svoju župnu crkvu iz koje je večer prije krenula.
Foto: Vedran Janić
Svaku od 6 procesija predvodi križonoša, noseći križ prekriven crnim velom, a prate ga članovi bratovštine, noseći svijeće i fenjere, te kantaduri, koji čitavu noć pjevaju nabožne pjesme. Za njima ide mnoštvo vjernika sa svih strana otoka, noseći u rukama svijeće i krunice, te prateći ih pjesmama i molitvom. Biti križnonoša posebna je čast. Neki se za nošenje križa zapisuju iz zavjeta, neki iz zahvalnosti, a neki zbog pretrpljene životne nevolje i boli. Najstariji križonoša u povijesti procesije bio je Luka Bojanić, koji je 1934. u dobi od 83 godine nosio križ za Vrisnik, a najmlađi je bio Svetkot Marijan iz župe Pitve, koji je, s nepunih 14 godina, križ nosio 1953. godine. Nekih je godina kroz povijest bio problem pronaći križonošu, no danas se za tu ulogu muškarci zapisuju godinama unaprijed. Trenutno su u Jelsi sve godine popunjene do 2050.!
Foto: Vedran Janić
Zašto idemo 'Za Križen'? Isus je na Veliki četvrtak blagovao Pashu sa svojim učenicima na gornjem katu jedne kuće u Jeruzalemu. Na toj je večeri ustanovio euharistiju i dvanaestorici objavio da će ga jedan od njih izdati. Tu istu večer je s Petrom, Jakovom i Ivanom otišao u Getsemanski vrt, gdje je u trenutku slabosti molio Oca da ga mimoiđe patnja sutrašnjega dana. „Abba, Oče!“, zavapio je dok su njegovi učenici malo dalje, spavali. Njih trojica najbližih. Trojica, koji su baš tu noć trebali bdjeti, a zaspali su.
Foto: Vedran Janić
Svojom mukom i smrću na križu, Isus je na sebe preuzeo teret svih naših grijeha, od početka do kraja vremena. Umro je mučeničkom smrću za svakoga od nas ponaosob. Poći 'Za Križen' znači preuzeti dio tereta što smo ga stavili na Njegova leđa svaki put kada smo se ogriješili o Božje zakone. Hodati 'Za Križen' znači činiti stotine, tisuće malih, sitnih, poniznih koraka prema Njemu. Poći 'Za Križen' znači hodati iz tame prema svjetlu. Znači dati smisao patnji i žrtvi. Hodati 'Za Križen' znači vjerovati da prolazeći muku na ovoj zemlji sigurno hodamo prema životu u vječnosti. Taj hod je podsjetnik da sva patnja ovoga svijeta ima smisao. Sva patnja ovoga svijeta ima svrhu. Ima cilj. A cilj je On. Cilj je vječnost. Cilj je da postanemo što sličniji Njemu. Riječima sv. Augustina: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Foto: Vedran Janić
'Za Križen' nije tek jedna od mnogih pobožnosti, koju hrvatski narod štuje kroz stoljeća. Ona je zaista nešto posebno, a za Hvarane je puno više od tradicije, više od običaja. Tome svjedoče i brojne „netipične“ godine u povijesti hvarske procesije. Jedna od njih je bila 1941. godina. Na Cvijetnicu, 6. travnja 1941. njemački bombarderi napali su Beograd, čime je započeo Drugi svjetski rat u ondašnjoj Jugoslaviji. Kao i ostali, Hvarani su bili pozvani u vojsku, pa je bilo upitno hoće li se ići 'Za Križen'. Na kraju su se uputili usprkos opasnosti i neizvjesnosti. Crkve i kuće bile su u potpunom mraku, a i oni koji su išli u procesiji trebali su ugasiti svijeće i ferale. Tijekom noći na Veliki petak javljeno im je kako je Jugoslavija kapitulirala i da mogu upaliti svijeće.
Foto: Vedran Janić
Dvije godine kasnije, 1943. Hvar je bio pod talijanskom okupacijom i procesija je bila zabranjena. No, nekolicina ljudi zamolila je tadašnjeg talijanskog komandanta da odobri procesiju i on je pristao, uz uvjet da uz križonošu ide samo 10 ljudi. Žene i djeca nisu smjeli u procesiju, pa se svjedoci tog Velikog četvrtka sjećaju da je šest hvarskih crkava bilo prepuno na ispraćaju, „strah se mogao nožem rezati“, a ljudi su plakali kao da čovjeka na stratište vode. Malobrojni sudionici procesije sjećaju se da su na putu dugom 25 kilometara osluškivali svaki šum u strahu od patrola.
Foto: Vedran Janić
Nažalost, ni iduća godina nije bila bolja za Hvarane. 1944. godine 20.000 ljudi je iz Dalmacije, uslijed rata, izbjeglo u Egipat, u pustinjski logor El-Shatt, od čega je 3.000 bilo s otoka Hvara. Preko radija su doznali da se te godine procesija na njihovom otoku neće održati zbog njemačke okupacije, pa su u dalekom Egiptu šest župnih crkava zamijenili sa šest pustinjskih baraka i šatora, a hvarske drvene križeve zamijenili su drvenim križevima sklopljenim na brzinu od dasaka iz logora. Unatoč snažnom pustinjskom vjetru, te je godine u Egiptu više od 3.000 ljudi pratilo procesiju, uz molitvu i pjesmu, ostavljajući snažan dojam na prisutne američke i britanske oficire.
Foto: Vedran Janić
Za razliku od 2020. godine kada je procesija 'Za Križen' zamalo spriječena, ali ipak održana usprkos pandemiji, ove godine je ona dostupna, ne samo lokalnim vjernicima, već i onima iz drugih krajeva Hrvatske. Iz Zagreba je organiziran grupni posjet autobusom, a za sve informacije možete se obratiti na marija@marta-marija.hr. Broj mjesta je ograničen.