Škrip je najstarije mjesto na otoku Braču, s povijesti dugom preko 5000 godina. Tu se i danas u prostoru mogu vidjeti brojni dokazi života, poput ilirskih zidina iz 1400 g. pr. Kr., sarkofaga i reljefa, ali i građevina „novijeg“ doba, poput Crkve Sv. Duha iz 7. st., Kaštela Cerineo iz 16. st. ili Kaštela Radojkovića iz 17. st., u kojem je danas smješten Muzej otoka Brača. Međutim, uza svo to bogato kulturno nasljeđe, ono što danas najviše ljudi privlači u Škrip je ‘Muzej uja’ – obnovljena uljara iz 1864. godine, koja je svoja vrata za posjetitelje otvorila 2013 godine.
Foto: ‘Noćnjak’
Vlasnici muzeja su Krunoslav i Katja Cukrov, a ovo je njihova priča…
Krunoslav Cukrov je dijete otočana, koji su se upoznali u Zagrebu i tu su zasnovali obitelj. Majka mu korijene vuče iz Škripa, a otac s otoka Prvića. Kruno je u Zagrebu živio lagodnim životom sve do početka Domovinskog rata. Tada se s 21 godinom pridružuje specijalnoj policiji i sudjeluje u Domovinskom ratu kao pripadnik „Alfi“. Po završetku rata, vraća se u Zagreb i otvara noćni klub. Međutim, život koji je vodio kao vlasnik noćnog kluba nije ga ispunjavao, pa je počeo tražiti nešto više. Tražio je smisao. Jednoga dana odlazi na seminar kod Zlatka Suca, gdje doživljava susret sa živim Bogom i donosi odluku, koja je u potpunosti promijenila njegov život. Prodaje noćni klub, te donosi odluku preseliti se na Brač, na svoju djedovinu, kako bi živio jedan mirniji život.
Za to vrijeme Katja, rođena Bračka, živi svoj mladenački život na otoku. Tu je rođena i nikada nije pomišljala seliti se drugdje. Kada je Kruno stigao na Brač i upoznao Katju, nije dugo trebalo da zasnuju obitelj. Dobili su Jelenu i Ivanu, danas tinejdžerice, te prije 5 godina malu Rozu Rut. Nakon što su zasnovali obitelj, krenuli su razmišljati o obnovi Krunine djedovine – stare uljare u Škripu, najstarijem mjestu na otoku.
Foto: Ivana Vrdoljak
Vlasnici ste Muzeja uja u Škripu. Kako ste došli na ideju otvaranja muzeja?
Katja: Par godina nakon što smo zasnovali obitelj, počeli smo razmišljati o restauraciji stare uljare. Nismo bili sigurni da li od nje napraviti kuću za odmor ili dućan s domaćim proizvodima. To nam je bila neka prvotna ideja. No, kako je cijeli Škrip pod zaštitom Ministarstva kulture, te konzervatori često dolaze ovdje poslom, dali su nam ideju da bi objekt trebalo otvoriti za javnost. Poticaj je konkretno stigao od gđe. Vanje Kovačić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, koja nam je skrenula pozornost na arheološke nalaze, kojima je lokalitet obilovao. Došao je zatim Hrvoje Vuletić, koji je popisao arheološku zbirku i utvrdio da je riječ o kulturnom dobru, a zatim se pojavio i prof. Đani Benčić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, inače maslinar, koji je rekao da je prošao cijelu Hrvatsku, ali da nigdje nije vidio tako očuvan cijeli proces proizvodnje ulja. Nakon svih njihovih smjernica, nije uopće bilo sumnje da objekt trebamo otvoriti za javnost, a kada smo počeli razmišljati koji tip objekta bi to bio, ideja o Muzeju uja se nametnula sama od sebe.
Kruno: Bila je to Božja providnost, jer da nije bilo gđe. Vanje Kovačić, mi se sami vjerojatno ne bi sjetili otvoriti Muzej uja. Njen poticaj je bio ključan, a sve kasnije se jednostavno posložilo i usmjerilo nas na otvaranje muzeja.
Foto: Ivana Vrdoljak
Što Muzej uja danas nudi svojim posjetiteljima?
Katja: Muzej se bavi prvenstveno muzejskom djelatnošću: svaki naš gost prvo prođe stručno vođenje po muzeju, kroz koje mu objasnimo čitav proces proizvodnje maslinovog ulja u prošlosti. Želimo im dočarati kako su naši stari živjeli na otoku i koliko im je život bio težak. U početku smo gostima uz vođenja nudili degustaciju maslinovog ulja, te bi ih počastili pićem dobrodošlice; nekom domaćom rakijom ili slično, a dali bi im i da probaju naš domaći džem od smokvi, jer smo ga tada sami proizvodili. Kasnije, kako se posao razvijao, otvorili smo OPG i razvili kušaonu, pa gosti mogu degustirati ulje i ostale proizvode koje nudimo. S vremenom smo otvorili i suvenirnicu u kojoj mogu kupiti većinu proizvoda koje degustiraju. Na ideju menija smo došli, jer se pokazala potreba za time. U početku smo imali samo degustaciju ulja, no ljudi koji su dolazili do muzeja su nam davali do znanja da bi se voljeli duže zadržati tu i tako smo došli na ideju kreiranja menija. Što se ponude menija tiče, imamo ih nekoliko. Pratimo trendove u svijetu, pa im se nastojimo prilagoditi Sada je, recimo, jako popularna veganska prehrana, pa imamo poseban meni za vegane. U njemu je npr. mega popularni humus, ali mi ga ne radimo po klasičnoj recepturi, već po našoj mediteranskoj, tako da u njega stavljamo slanutak, suhe pomidore, luk, origano, maslinovo ulje…
Foto: Marko Lorenzo Blaslov
Kruno: Većinu tih proizvoda Kate sama radi: džemove od gorke naranče, kivija i smokvi, paštete od crnih i zelenih maslina, za koje je 2018. dobila nagradu „Noćnjak“ za najbolji proizvod od maslina. Dosta toga što se nalazi na degustacijskim menijima sami proizvodimo, odnosno Kate sama priprema za sezonu, a ono što ne proizvedemo mi, nastojimo kupiti od lokalnih OPG-ova s otoka, kao npr. razne vrste sireva. Tako smo s degustacijama povezali materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. Na poticaj gđe. Ruth Carek iz Ministarstva kulture smo prvih godina po otvaranju muzeja sudjelovali na više međunarodnih sastanaka vezano za gastronomiju i nematerijalnu kulturnu baštinu, pa smo tako došli na ideju da u Muzeju uja spojimo jedno i drugo. Pokazalo se kao uspješna kombinacija.
Foto: Marko Lorenzo Blaslov
Nađu li vas posjetitelji lako? Kako dođu do Škripa?
Katja: U početku su nas najviše nalazili slučajni prolaznici, a boom su nam napravili biciklisti. Oni su nas prvi pozicionirali na svoje biciklističke rute, nakon čega se priča počela širiti najviše usmenom predajom. Počeli smo dobivati sve više gostiju, ali i sve više dobrih recenzija na TripAdvisoru, gdje već 4 godine imamo 5 zvjezdica. Uskoro su nas počele kontaktirati i agencije, pa sada radimo s gotovo svim većim agencijama u Hrvatskoj, koje nam dolaze s grupama.
Kruno: Naša kvaliteta nam je bila najbolji ambasador. Kako u početku nismo imali novaca za marketing, jedino na što smo se mogli oslanjati je bila kvaliteta našeg proizvoda i ona nas je najviše dovela tu gdje smo danas… (nastavit će se)