Vukovar je svima nama blizu i svatko ga doživljava na sebi svojstven način. Ma koliko puta bili u njemu, mnogo ili samo jednom, Vukovar će nas uvijek dotaknuti na poseban način. A ovih nam je dana najbliži...
Vjerujem da su rijetki među nama u kojima se ovih dana na probude sjećanja na žrtve pale u Vukovaru i Škabrnji prije više od trideset godina. Nekima su ti događaji ostali u trajnom pamćenju, a meni su, koji sam tada, sredinom studenoga 1991. godine, imao tek pet i pol mjeseci, to jedna od životnih priča. Ja se te priče, naravno, ne sjećam, ali su mi je godinama poslije mnogi pripovijedali. Kako su se tih dana širile neugodne vijesti, ubrzo nakon pada Vukovara i ja sam, poput većine svojih vršnjaka, napustio svoje rodno mjesto, a to su Bošnjaci kraj Županje, i s obitelji, odnosno s mamom i jednim od braće, otišao kao prognanik u Zagreb, u Folnegovićevo naselje. Pričalo se da ćemo, ako ne pobjegnemo, doživjeti sličnu sudbinu jer je Vukovar preblizu...
Foto: TZ Vukovar
U Zagrebu smo bili nekoliko mjeseci te smo se potom vratili kući. Tamo su nas čekali tata, najstariji brat i baka koja je tada imala 84 godine. Rat smo svi preživjeli, baka je preminula 2000. godine. Godinu poslije primio sam prvu svetu pričest. Nedugo nakon tog važnog događaja župa je za mene i moju generaciju organizirala zahvalno hodočašće i to u – Vukovar! Zašto? Pa Vukovar nam je stvarno veoma blizu, preblizu, i bio je red da ga nakon svega posjetimo! Jedino čega se sjećam bile su ruševine, koje su i deset godina poslije rata još bile opasne, ali i gradska vreva koja je budila neku začudnu živost. Premda je Vukovar bio izranjavan, u njemu je bilo lijepo biti, po prvi put tako blizu...
Foto: TZ Vukovar
Studirajući u Osijeku povijest te hrvatski jezik i književnost, a potom i radeći u školi u svom zavičaju, u Vukovar sam se sve češće vraćao. Ta, tko će ga posjećivati ako ne mi – tako nam je blizu! Tu je! O tome sam sve više razmišljao od 2017. godine i Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru kad su u našoj obitelji bila smještena dvojica mladića iz Splita. Otvorili su mi oči kad su rekli da bi voljeli da im je Slavonija bliže, odnosno da im je Vukovar bliže pa da ga mogu češće posjećivati, te da mi možemo biti sretni što je Vukovar nama tako blizu...
Foto: TZ Vukovar
Oči su mi se tih godina sve više otvarale. A onda je tata obolio od karcinoma te sam često s njime odlazio na liječničke preglede i konačno na kemoterapije u Zagreb. Jednom prilikom, kad smo se vraćali umorni od svega, s nama je bio i jedan stariji gospodin koji je putovao za Vukovar. Negdje na pola puta zapodjenuo je razgovor s nama jer nas je prepoznao po slavonskome (šokačkome) izgovoru. Taj je čovjek imao toliko liječničkih dijagnoza, a bio je toliko vedar – ne sjećam se da sam ikada sreo nekog takvog – da je oraspoložio i mojeg tatu. Oduševio me je svojom pojavom pa sam ga na kraju pitao kako je moguće da je baš sve to mogao „pokupiti“, a on je samo kratko rekao: „To mi je valjda od neudobnog ležanja u logoru za vrijeme rata!“ Nakon toga iz torbe je izvadio svežanj papira, točnije svoje memoare, i poklonio mi ih. „Rekao si da predaješ povijest – tebi će ovo više koristiti. Kaži učenicima da su mali i nezamjetni Vukovarci, o kojima se ne govori, također voljeli i branili svoj grad jer je i njima on bio i ostao blizak srcu...“
Foto: Miroslav Šlafhauzer, TZ Vukovar
Tata je preminuo 2019. godine, a zastava Republike Hrvatske koja mu je, kao hrvatskome branitelju, bila položena na odar podsjetila me je na sve one zaslužne za našu slobodu. O „malim“ i „velikim“ ljudima kojima su Hrvatska, pa tako i Vukovar, bili bliski na neki njihov način, govorim rado sa svojim učenicima, a ovih sam ih dana upitao idu li i ove godine u Kolonu sjećanja, na što su rekli: „Nastavniče, pa mora se ići! Ta Vukovar nam je tako blizu...“
Foto: Miroslav Šlafhauzer, TZ Vukovar
Vukovar je svima nama blizu i svatko ga doživljava na sebi svojstven način. Ma koliko puta bili u njemu, mnogo ili samo jednom, Vukovar će nas uvijek dotaknuti na poseban način. A ovih nam je dana najbliži. Uvukao nam se pod kožu i svi želimo biti dio njega. Želimo ga utješiti, ali želimo i da on nas utješi. Svima nam je ovih dana potrebna blizina koja budi nadu, a Vukovar nas na to i potiče i poziva. Jer ako nam je bio drag dok je bio u ranama, koliko će nam tek biti drag sada kad se oporavlja i kad i nas ozdravlja šireći nam svoje ruke!