Glagoljica dolazi od riječi „glagoljati“ što znači: 1. govoriti, 2. služiti misu na staroslavenskom jeziku. Hrvati je, uz latinicu i hrvatsku ćirilicu, smatraju svojim nacionalnim pismom
Hrvatska glagoljica nastala je u 9.st., a do 12.st. njome se koriste svi Slaveni. Priča uz nastanak glagoljice vezana je uz pokrštavanje Slavena u Velikomoravskoj kneževini koji nisu htjeli primiti kršćanstvo od njemačkih svećenika bojeći se germanizacije, već zahtijevaju misionare iz slavenskog svijeta. Papa na to odgovara slanjem Konstantina i Metoda iz Bizanta. Oni su za staroslavenski jezik osmislili prirodniji način zapisivanja slova, a nakon protjerivanja iz Velikomoravske njihovi učenici se sklanjaju dijelom i u naše krajeve šireći na taj način novo pismo. Međutim, ovo je najraširenija od četrdesetak teorija o nastanku tog pisma.
Foto: Wikipedia
Neupitna je upotreba glagoljice u liturgiji Crkve u Hrvata, a upravo na današnji datum 22.2.1483. tiskana je prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskog dvora – na glagoljici, zbog čega je taj datum i izabran da postane njenim danom. Upotreba u pravnim dokumentima postaje sve prisutnija kako teče srednji vijek. Najprije se koristila za zapisivanje staroslavenskog jezika (univerzalnog jezika Slavena iz kojeg su nastali drugi jezici), a kod nas kasnije i za starohrvatski, kako su stoljeća odmicala i kako se jezik razvijao. Zbog sveprisutnosti i u ne-crkvenim tekstovima smatramo je i nacionalnim simbolom, te je umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske.
Glagoljica sadrži 38 grafema, a započinje slovima „a, b, v, g“. U 12. stoljeću počinje dominirati ćirilica, da bi od 14. st. latinica počela dobivati sve veći značaj čime se druga dva pisma pomalo gase. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj bio je običaj u građevinu (crkvu) uklesati ime vladara ili mecene za vrijeme kojeg građevina podignuta – tako postoji pet zapisa na glagoljici s imenom kneza Branimira (što ne čudi zbog ondašnjeg diplomatskog procvata odnosa kneževine Hrvatske i Sv. stolice).
Foto: Wikipedia
Još je poznatija oltarna pregrada pronađena u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na Krku, gdje se kao vladar spominje kralj Zvonimir, a oltarna pregrada dobiva poznatiji kultni naziv Bašćanska ploča čije replike često viđamo na mjestima vezanim uz promicanje hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Zanimljivo je da je Bašćanska ploča pisana prijelaznim tipom glagoljice, iz oble u uglatu. Naime, oblom se koristio čitav slavenski svijet, dok je uglata bila isključivo Hrvatska specifičnost.
Osim što se grafemi i oble i uglate glagoljice rado ističu na radovima brojnih umjetnika i obrtnika, osim što je osnovnoškolci mogu učiti na izbornim predmetima, živi spomen na glagoljicu postoji i u crkvi. Glagoljaška misa još se uvijek služi povremeno kod franjevaca u Zagrebu, gdje oni služe misu na crkvenom starohrvatskom jeziku, jedina razlika je što su se prije pri tome koristile crkvene knjige na glagoljici, a sada na latinici. Na taj način Crkva u Hrvata čuva spomen na glagoljaše – svećenike koji su koristili staroslavenski jezik i glagoljicu, što će kasnije biti zabranjeno, tj. papa će zahtijevati da prilikom zaređivanja svećenik treba znati latinski jezik i latinicu, kako bi lakše mogao kontrolirati pojavu (tada čestih) krivovjerja. Budući da nije uvijek bilo takvih svećenika prešutno se dopuštalo i služenje mise glagoljašima koje je pak puk tada bolje razumio. Također se uz mise očuvalo i glagoljaško pjevanje koje prati glagoljašku misu, a sliči starom crkvenom i pučkom pjevanju.
Uvođenje spomendana glagoljice inicirao je Staroslavenski institut, a podržavaju ga i brojne druge institucije – jedna od njih je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu koja svake godine priprema prigodnu izložbu knjiga i tekstova inače nedostupnih ili manje dostupnih javnosti. Također na portalu glagoljica.hr nalaze se vrijedni naslovi glagoljskog nasljeđa (knjige, rukopisi, natpisi, napjevi i drugi spomenici) različitih ustanova. Cilj portala je okupiti digitalne preslike hrvatske glagoljske baštine kako bi ih istraživači, studenti, učenici i šira javnost mogli koristiti, te kako bi se ista očuvala.