Obitelj kao da čezne za harmonijom afirmiranih različitih individua koje onda grade i stvaraju jedan specifični zajednički identitet u koji su na poseban način ugrađene različitosti pojedinca. A taj sklad i harmonija vrlo su lako narušivi...
U Glembajevima, uz druge perspektive i pristupe, čitamo i o krizi obitelji. U njoj se pojedinac ne žrtvuje za neko zajedničko dobro ili obiteljski identitet, nego kao da obitelj i njezin član žive u paralelnim svjetovima, a susret se događa samo kada se poklope interesi različitih pojedinaca. U slučaju Glembajevih ti su interesi u najvećoj mjeri vezani uz obiteljski posao, dionice, prihode... A kad jedan progovori i pokuša raskrinkati lažan sjaj i pretvaranja, u kojima i sam sudjeluje, dolazi do raspada obitelji.
Želeći se obračunati s njima, glavni junak Glembajevih, Leone, obračunava se sam sa sobom, s obiteljskim naslijeđem koje je i njega samog obilježilo. Kao da je toj obitelj, zahvaćenoj moralnom i financijskom dekadencijom, nedostajao samo jedan Leone koji je dugo izbivao iz kuće, ali koji će pri povratku iznijeti na vidjelo ono što svi već znaju, ali pred time zatvaraju oči jer im je tako lakše, i ono što ne znaju, ali ih to ni ne iznenađuje budući da je u njihovoj obitelji ionako sve dopušteno i moguće. Stavljanje Leoneova „ja“, njegove pravde i prosuđivanja u prvi plan i ovdje ponovo dovodi do raspada obitelji. I dok je prije Leoneova povratka nekako funkcionirala zajedničkim konsenzusom da svatko vodi svoj život i šuti, ta obitelj, sličeći više na prisilnu zajednicu bez mnogo osjećaja ili zajedništva nego na obitelj u punom smislu te riječi, Leoneovim dolaskom sasvim propada.
Foto: Screenshot Youtube/Kazalište Gavella
Želeći se boriti protiv svih njih i glembajevskog naslijeđa u sebi, Leone gubi bitku. Kao da je obitelj Glembajevih propala zbog onih kojima nije bilo stalo do zajedničkog identiteta, već do zadovoljavanja potreba vlastitog „ja“ za što im je obitelj bila samo pokriće i onog koji je snagom volje prozvao takve igrajući pri tome licemjernu ulogu njihova optuženika dok je i sam provodio identičan život, doduše podalje od obiteljskog gnijezda. Prikaz takve obitelji u propadanju, pri čemu se sve svodi na izvanjsko, na norme, običaje i društveno mnijenje, postavlja pred nas pitanje kako je Leoneov identitet mogao ostati neobilježen takvim obiteljskim identitetom? Kako je pri svemu tome on mogao postati drukčiji? Krleža ne vidi rješenje u izbivanju iz roditeljskog doma jer je utjecaj na pojedinca izvršila ne samo okolina u kojoj je on odrastao i sjećanja na nju koja ne može promijeniti jednako kao ni genetski materijal koji je u istoj mjeri obilježje našeg identiteta.
Foto: Screenshot Youtube/Kazalište Gavella
Tako je raspadanje obitelji i obiteljskog identiteta zapravo posljedica gubljenja identiteta pojedinaca ili pak prenaglašavanja identiteta jednog njezinog člana. Obitelj kao da čezne za harmonijom afirmiranih različitih individua koje onda grade i stvaraju jedan specifični zajednički identitet u koji su na poseban način ugrađene različitosti pojedinca. A taj sklad i harmonija vrlo su lako narušivi, zbog čega je obitelj vrlo osjetljiva institucija, koja se onda mora zajedničkim snagama nastojati snaći da ne izgubi sebe usred najraznovrsnijih (suvremenih) promjena.
Kriza obitelji sasvim je aktualna tema na kazališnim daskama jer odražava tu suvremenu društvenu situaciju. Živimo u vremenima individua, s različitim ulogama, profesijama, talentima. Sve to obogaćuje, ali ujedno i otežava komunikaciju s drugim pojedincem koji je različit, jer svu šarolikost nečijeg identiteta nije lako prihvatiti. Upravo se to prihvaćanje tuđe različitosti na poseban način zahtijeva od obitelji. Stoga su dometi naše vlastite čovječnosti najvidljiviji u odnosu prema ljudima s kojima živimo, koji od nas zahtijevaju poštovanje, opraštanje, podršku, ispriku, uvažavanje... i s kojima dijelimo naše najteže, najljepše i najobičnije trenutke, jednom riječju – život.
Tako, nažalost, obiteljski dom često preuzima ulogu kazališne pozornice na kojoj se namještaju maske i igraju zadane uloge za obiteljskim stolom. Zbog toga si i kazalište uzima zadatak da uprizori jednu takvu obiteljsku situaciju kako bi pokazalo funkciju i ulogu obitelji ili makar postavilo egzistencijalna pitanja potičući gledatelje na dijalog. Zanimljivo je kako kazališna umjetnost uvijek ima poruku, uvijek je kreativna u rješenjima.