Goran Ringel je osnivač i urednik Facebook stranice 'Jastrebarsko Stare Slike'. Ova je stranica u svojih šest godina postojanja izazvala veliko zanimanje, kako Jaskanaca tako i šire javnosti. Ringel je trgovac koji je hobi pronašao u sakupljanju starih razglednica i fotografija svog rodnog grada Jastrebarskog. Do sada je objavio 1790 fotografija, a posjeduje puno više od toga. Povijest ga je oduvijek zanimala, želio je to i studirati, no Domovinski rat ga je spriječio. No, ne osjeća se kaže zakinuto, posebno stoga što povijest ima u malom prstu te bi znanjem nadmašio i pokojeg diplomiranog povjesničara
Goran Ringel
Što ili tko Vas je potaknuo na sakupljanje i objavljivanje starih fotografija iz Jastrebarskog?
Potaknuo me je Predrag Bošnjak, moj prijatelj koji sada više nažalost nije među nama. On je bio voditelj knjižnice u Jastrebarskom. Godine 2014. je sređivao zavičajnu zbirku gradske knjižnice, puno smo se družili, znao sam što radi pa sam mu predložio da mu udijelim svoje stare obiteljske fotografije i razglednice. Kada sam mu pokazao što imam, ugodno iznenađen rekao je kako to mora 'izaći van'. Smatrali smo da bi najbolji mogući put za prezentaciju tih starih fotografija i razglednica bio Facebook, posebno stoga što je na taj način lako doći do velikog broja ljudi. Tako sam 2015. godine krenuo s projektom Jastrebarsko Stare Slike, imao sam i izložbu u Gradskom muzeju.
Od kud Vam toliko fotografija i kako dolazite do njih?
Moj djed i otac su se bavili fotografijom. Djed je bio prosvjetni radnik i jedan od osnivača Jastrebarskih novina, te direktor Narodnog sveučilišta u kojem je djelovala foto sekcija, pa je u mojoj obitelji sačuvano nekoliko stotina negativa koji još čekaju na razvitak i na kojima još niti ne znam što je. Također, ljudi se sami javljaju kako bi mi ustupili svoje obiteljske albume. Puno se bavim proučavanjem povijesti svojega grada i mogu reći da znam svaki kamen - kad ga netko pomakne i kud ga pomakne. Uz svaku fotografiju dodajem opis i pritom pazim da su sve činjenice točne, provjeravam ih na nekoliko različitih mjesta. Svaki dan provedem po nekoliko sati uređujući stranicu Jastrebarsko Stare Slike.
Jastrebarsko Stare Slike
U tom proučavanju povijesti vašega grada, jeste li otkrili nešto što Vas je iznenadilo?
Puno je zanimljivosti. Moja obitelj po bakinoj liniji nosi prezime Matković. To je među prvih sedam najstarijih prezimena otkako se Jastrebarsko spominje. Ja čitav svoj život slušam te priče, a što sam stariji sve me više to zanima.
U čemu je Jastrebarsko po Vama poseban grad? Što ga to ističe od drugih?
Godine 1908. Jastrebarsko je već imalo telefonsku liniju, imalo je i električnu centralu. Jaska je sama sebi proizvodila struju onoliko koliko je to bilo potrebno. U Jastrebarskom jedno vrijeme je živjela Ivana Brlić Mažuranić, Ante Starčević i David Starčević, rodio se Vladko Maček, Ljubo Babić, Branimir Bratanić, u Jastrebarskom je živio i radio dr. Gustav Gaj, nećak Ljudevita Gaja….itd. Prosječan Jaskanac nažalost često ne zna mnoge zanimljivosti svojega grada.
Jastrebarsko Stare Slike
Kako ljudi, vaši pratitelji reagiraju na objave?
Mnogo je pozitivnih reakcija, no ima i onih negativnih. Mnogo je ljudi koji povijest gledaju kroz političku stranu, desnu ili lijevu. Mene to ne zanima, objavljujem provjerene činjenice iz državnog arhiva, publikacija, svjedočanstava ljudi, te mi smeta kada se pojedinci vode neprovjerenim informacijama i tvrdoglavo smatraju da su njihove priče istinite.
Izdvojio bih pozitivni primjer od prije godinu i pol dana kada sam objavio fotografiju jednog školskog razreda iz '50-ih godina, kada je moja baka bila nastavnica u Jastrebarskom. Nekoliko dana nakon objave javila mi se jedna gospođa iz Kanade i kazala kako je ona na fotografiji, kako nisu mogli kupiti sliku u vrijeme kada je bila fotografirana, te me zamolila da joj pošaljem fotografiju s napomenom da će platiti koliko god treba. Rekao sam joj da ne treba ništa platiti i da ću joj rado poslati gdje god treba.
Koji su Vam planovi za dalje?
Posljednje tri godine zajedno s profesorom Ninom Škrabeom i gospodinom Zvonimirom Kufrinom radim na knjizi “Jaskanski kraj u slici i riječi”. Pokrili smo kompletan prostor bivše Općine Jastrebarsko, znači od Svete Gere do Kupe, s tim da su njih dvojica radili na okolici dok je Jaska bila moj zadatak. Prošao sam svaku ulicu i kuću od 1890. do 1970. godine. Knjiga bi trebala svjetlo dana ugledati sredinom godine.
Jastrebarsko Stare Slike
Imate li neki prostor u kojem bi se moglo doći pogledati fotografije i razglednice i u fizičkom obliku?
Nemam. Ovo mi je pitanje sol na ranu. Problem je što se sve svodi na politiku gdje god poželim suradnju. Ja nisam čovjek od politike i zbog toga su mi vjerujem neka vrata zatvorena. Prečesto su tu uvjeti na koje ja ne pristajem. Smatram da je ova stranica moje „treće dijete“. Imam dvije kćeri, a ova stranica je treća. Ja sada radim kako ja hoću, s kim hoću i kada hoću. Možda bi neka institucija i trebala biti zainteresirana, ako nije, smatram da je njihov propust, a ne moj.
Moja je želja u cijelom ovom projektu u koji sam uložio mnogo truda, vremena i novaca (mnogo sam fotografija i razglednica kupovao svojim novcem, na aukcijama, sajmovima itd...) da mladi Jaskanci budu svjesni u kojem gradu žive i kakvu povijest taj grad ima. Želio bih da se više mladih uključi u skupljanje predmeta vezanih za njihovu obitelj. Osobno se bavim i skupljanjem starih predmeta, te ih već imam puno od ljudi koji su mi ih donosili. Točno znam koji je predmet kome pripadao. Ja na primjer imam kovački čekić od zadnjeg jaskanskog kovača. Kada predmet, sliku i opis spojimo, dobijemo nešto što ima smisla. Mladi moraju prepoznati tu vrijednost tradicije. Ako to ne prepoznaju, onda sve ovo što radim nema smisla. Mora se naći modus da se mlade zainteresira za to što vrijedi, a nalazi se oko njih.
Ako mladi zaborave svoje korijene, to neće imati nikakvog smisla, niti mi kao narod niti općenito čovječanstvo. Pogledajte Nijemce i Austrijance kako drže do svoje povijesti. Pogledajte njihove muzeje i usporedite s našima i sve će vam biti jasno. Mi smo malo toga sačuvali, nažalost. Ako tako nastavimo, za dvadesetak godina nećemo imati ništa…