Iako je poplava koja je Zagreb zadesila 1964. godine na koljena bacila čitav grad, najviše su, nažalost, stradale najskromnije gradske četvrti...
U noći s 25. na 26. listopada 1964. Sava se izlila iz korita i, unatoč postavljenim dodatnim zečjim nasipima, potopila grad. Voda je odnijela 17 života, a što se tiče vodenog vala, najteže su prošli Trnje i Trešnjevka, a zatim i Jarun. Rijeka je preplavila područja na kojima je živjelo oko 180 000 ljudi, odnosno trećinu svih zagrebačkih stanova. Nažalost, riječ je o gradskim četvrtima u kojima su živjeli radnici, koje su same po sebi pružale skromnije stambene uvjete, ali koje su i kao takve bile novim stanovnicima Zagreba preskupe.
Budući da Zagreb na sjeveru graniči s Medvednicom, grad se s priljevom novih radnika isprva širio na istok i zapad, a kad to više nije bilo dovoljno, širio se prema jugu i prelazio rijeku Savu. Tako je i Novi Zagreb također bio na udaru poplave, premda u nešto manjoj mjeri, te je i novi Velesajam bio uništen. Evakuiran je studentski dom „Stjepan Radić“. JNA je vodila akcije spašavanja u čamcima jer su stanovnici morali napustiti prizemlja, a ponekad i prvi kat, te čekati pomoć.
Foto: Wikipedija
Oko 18 tisuća stanova u potpunosti je uništeno, a za njihove stanovnike organizirani su prihvatni centri u školama i domovima te su tu čekali na liječničku pomoć, kao i na hranu, deke i ostale potrepštine. Velika je pomoć stizala od Crvenog križa, radničkih savjeta i vijeća iz drugih republika, od hrvatskih iseljenika i od Crkve. Prihvatilišta su bila pod nadzorom inspekcija kako se u njima ne bi širila zaraza, a građani su bili pozvani na cijepljenje. Pozivu se isprva odazvao veliki broj ljudi, no kako je vrijeme odmicalo, tako je građane postajalo sve teže natjerati da se cijepe protiv tifusa i trbušnog tifusa.
Novinari, ponajviše Vjesnikovi, obilazili su grad, fotografirali i snimali stanje na njegovim ulicama, a posebno je odvažan zapis koji je bio snimljen iz helikoptera za izradu dokumentarnog filma. Taj se film trebao prikazivati u Jugoslaviji s ciljem da potakne daljnje prikupljanje pomoći, budući da je bilo vidljivo da sve što je do tad bilo prikupljeno neće biti dovoljno za obnovu grada.
Foto: Wikipedija
Problem je bio i u tome što se voda s gradskih površina sporo povlačila pa su građani u neboderima odsječenima vodom bili u nemogućnosti nabavljati hranu i ostalo što je potrebno u svakodnevnom životu. Većina drva za ogrjev nalazila se u potopljenim podrumima, a neko vrijeme nije bilo niti električne energije. Stoga su JNA i dobrovoljci čamcima dopremali hranu do prilaza neboderima. Također u prvim danima nakon poplave građani koji su živjeli po prihvatnim centrima pokušavali su doći do svojih stanova i spasiti nešto od imovine. Drug Tito s Bakarićem obilazio je grad i građane, a posebno izaslanstvo došlo je do Jankomirskog mosta kojega je vodena bujica prepolovila i tako prekinula pravac Zagreb – Ljubljana.
U CK SKH i tadašnjoj gradskoj upravi analiziralo se nastalo teško stanje i pokušavalo se iznaći rješenja kako normalizirati život i obnoviti grad. Donijeta je odluka da se Zagreb oslobodi plaćanja obaveza prema Saveznoj državi, a da se iz zajedničkih fondova sredstva prenamijene za njegovu obnovu. Valja spomenuti da su pred sličnom situacijom političari bili samo godinu dana prije toga, kada je 1963. godine razorni potres uništio Skopje, no iznesene su kritike na račun Slovenije i Beograda „koji su mogli dati više, a nisu“ (prema dokumentarnom filmu Bogdana Žižića).
Foto: Wikipedija
Grad je donio odluku da će se u najkraćem roku izgraditi barake sa sanitarnim čvorom i kuhinjom koje će poslužiti do izgradnje novih domova za građane koji su bez njih ostali. Predviđena je gradnja čitavih novih naselja kojima su onda bili potrebni i dodatna rasvjeta, prilazi, trgovine… Odlučeno je da će se 6500 stanova (kako pišu Šute i Šegvić) izgraditi na području Dubrave, Maksimira, Trešnjevke, Črnomerca – Gajnica, Pešćenice i Trnja, a u Novom Zagrebu 4720 stanova na području Zapruđa, Sigeta, Sopota, Utrina i Remetinca.
Problem je bio i u tome što je potopljeno oko 65 tona građevinskog materijala iz zagrebačkih poduzeća pa je gradnja trajala dulje i postala je sve skupljom. Procjenjivalo se da će oko 10 tisuća stanova biti neuporabljivo za stanovanje. U prvim je danima bilo evakuirano 40 tisuća stanovnika, dvije trećine od toga broja kod rodbine i prijatelja, u gradu ili izvan njega, dok je 10 tisuća živjelo po spomenutim prihvatnim centrima. Komisija je obilazila grad i crvenim „x“ označavala kuće za rušenje, a žutim one koje mogu ostati i biti obnovljene. I danas se u šetnji gradom može naići na žuti „x“ na starim fasadama.
Foto: Daz.hr
Kako imovina većinom nije bila osigurana, tako je odlučeno da će vlasnici dobiti povoljne namjenske kredite s kamatnom stopom od 1 %. Budući da je većina poplavljenih automobila ostala nefunkcionalna, bio je to veliki udarac na sve one građane koji su došli i već donekle riješili osnovne uvjete za egzistenciju. A da se ovakva katastrofa više ne bi ponovila, nasipi oko Save nadograđeni su i sada su viši.