Čitajući o davnoj prošlosti nerijetko se susrećemo s legendama, koje književnost smatra posebnom epskom podvrstom. Legende su pričice, neprovjerene informacije o nekom događaju, one nagađaju, pogađajući mentalitet vremena i možda uistinu ono što se moglo zbiti…
Ako bismo se našalili možemo reći da su legende slične tračevima – kolaju usmenim putem ali nitko u potpunosti nije siguran u njihovu točnost, no mogućnost je da se u njima uvijek nađe dio istine. Naime, povjesničari u nedostatku povijesnih izvora posežu i za legendama nastojeći u njima otkriti barem neki karakteristični moment, detalj koji bi ukazivao na povijesnu istinu.
Foto: Pixabay
O doseljenju Hrvata na današnji prostor postoje mnoge teorije, a svaka se drži na temeljima nekog od povijesnih izvora. Tako jedna govori o iransko-perzijskom podrijetlu Hrvata, temeljeći se na Tanajskoj ploči sa zapisom imena Hrvat, koja se danas čuva u Moskvi. Također u staroj Perziji postojala je pokrajina Haravatia. Nadalje, u 19.st. je bila popularna teorija da su Hrvati autohtoni – potekli od plemenā Ilira, a u konačnici svi teoretičari prihvaćaju činjenicu da su u nekom trenutku Hrvati slavenizirani: odakle god da potječu po dolasku na današnji teritorij prihvatili su slavenski jezik, običaje i religiju. Drugi teoretičari smatraju da su Hrvati Goti, tj. istočni Goti, a temelje se na spisu Historia Salonitana Tome Arhiđakona i Ljetopisu popa Dukljanina – no, oba povijesna izvora nastaju s nekoliko stoljeća vremenskog odmaka, tako da ih opet treba uzimati s rezervom. Forsiranje gotske teorije bilo je prisutno u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata, kako bi se vlasti NDH uspjele približiti režimu moćnog Trećeg Reicha. No, već sa slomom NDH i uspostavom druge Jugoslavije takve interpretacije su bile opasne, a njihovi autori protjerivani. Naravno da je tada postala najpopularnija slavenska teorija.
Foto: Pixabay
Osim gore spomenutih pisanih povijesnih izvora, krunskog svjedoka pričuvali smo za kraj: o doseljenju Hrvata pisao je Konstantin VII Porfirogenet, bizantski car koji u 10.st. u svom diplomatskom vodiču opisuje doseljenike na balkanski poluotok. Donosimo njegovo 30. poglavlje: „ Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemljom. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara, a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare.“ Legenda koja iz toga proizlazi govori da su petorica braće, a jedan od njih daje naziv novoj zemlji, i dvije sestre, kao predvodnici plemenā došli na naša područja, vidjeli sinje more i odlučili tu ostati. Slična priča o etnogenezi postoji i kod drugih naroda. Pretpostavlja se da je iza svakog brata ili sestre bilo pleme od oko deset tisuća ljudi.
Doseljenje Hrvata, Oton Iveković
No, car Konstantin nastavlja spominjući Bijelu Hrvatsku. Bijela je u ono doba simbolizirala sjever, a crvena jug. Još i danas se spominje Bijela Hrvatska, prvenstveno u kontekstu hrvatsko-poljskih prijateljskih veza, pa je zanimljivo vidjeti što Porfirogenet o tome govori: „Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima“. Zanimljivo je da se majka pape Ivana Pavla II nazivala Bijelom Hrvaticom, te smo se kao narod time jako ponosili. Kad smo već kod legendi, danas kola pričica o tome kako je Bog pri stvaranju svijeta svim narodima podijelio njihove zemlje i teritorije, ali je zaboravio na Hrvata, koji mu dolazi tužan s pitanjem gdje je njegova zemlja? Radi toga mu Bog daje komad zemlje ‘koji je za sebe sačuvao’! Priča je to za djecu kojoj se raduju i odrasli, a koja potiče na vrednovanje ljepota naše zemlje. Inače, najpoznatiju sliku o dolasku Hrvata naslikao je Oton Iveković (gore).