Antun Mihanović napisao je 1835. godine pjesmu „Horvatska domovina“ koja broji ukupno četrnaest kitica. Prve dvije i posljednje dvije kitice te pjesme uzete su za hrvatsku himnu koja je proglašena službenom himnom 1891. godine...
Lijepa naša domovina, svima nam srcu draga i poznata pjesma, nastala je davne 1835. godine, kad je i objavljena na naslovnici 10. broja ondašnje Danice, priloga Novinama Horvatskima, Dalmatinskima i Slavonskima. Godina 1835. smatra se početkom Hrvatskog narodnog preporoda. Nakon 1815. godine, kada je čitavo područje Hrvatske objedinjeno pod Habsburškom krunom, javlja se ideja da se ono i politički poveže u jedinstvenu cjelinu te da hrvatski jezik postane službenim jezikom u Hrvatskoj.
Foto: Hrvatski preporod, djelo Vlahe Bukovca/Wikipedia.org
Banskom Hrvatskom i Vojnom krajinom proširio se njemački jezik, u Zagrebu i mađarski, a Hrvatski sabor u Zagrebu, kako bi se borio protiv stranih utjecaja, i dalje inzistira na latinskom jeziku. Predvođeni Ljudevitom Gajem preporoditelji se angažiraju na stvaranju standardnog hrvatskog jezika koji bi se temeljio na štokavskom dijalektu, tiskaju novine, otvaraju čitaonice, osnivaju Maticu Hrvatsku kako bi se knjige mogle izdavati i u Zagrebu. Općenito vlada razdoblje nacionalnog zanosa, popraćeno pisanjem domoljubnih pjesama koje bude nacionalnu svijest – takozvanih budnica. Tako je Gajeva budnica „Još Horvatska ni propala“ postala „himnom“ razdoblja hrvatskog narodnog preporoda. Osim njega stvaraju i drugi poznati književnici i pjesnici poput Stanka Vraza, Antuna Mihanovića, Petra Preradovića.
Foto: Antun Mihanović/Wikipedia.org
Antun Mihanović napisao je pjesmu „Horvatska domovina“ koja broji ukupno četrnaest kitica. Prve dvije i posljednje dvije kitice te pjesme uzete su za današnju hrvatsku himnu. U 19. stoljeću ta se himna pjevala u raznim svečanim prigodama zajedno s drugim popijevkama, a 1891. godine, tijekom izložbe Hrvatsko-slavenskoga gospodarskog društva u Zagrebu, proglašena je službenom hrvatskom himnom.
Neslužbeno je prihvaćena i izvođena odmah nakon Carevke da bi 1918. u kontekstu odcjepljenja od Austrije bila prva izvedena u Hrvatskom saboru. Izvodila se i za vrijeme prve Jugoslavije, no izvođenje domoljubnih pjesama zabranjeno je nakon uvođenja diktature 1929. godine. Ljudi koji bi prekršili to pravilo bili bi uhićeni i upućeni u zatvor jer se radilo o jugoslavenskoj politici jedinstva koja je zabranjivala isticanje posebnih nacionalnih obilježja (i razlika).
Foto: Ulica Antuna Mihanovića u Zagrebu /Wikipedia.org
Izvori govore da su je tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj pjevali i ustaše i partizani i domobrani. Za vrijeme NDH tekst je prerađen te je umjesto „sinje more“ umetnuto „kud li šumiš“ kako bi se riješilo, odnosno izbjeglo nezgodno pitanje Dalmacije. Osnivačka skupština ZAVNOH-a (antifašistička vlada za Hrvatsku) završila je svoje zasjedanje svečanim izvođenjem današnje himne. U drugoj Jugoslaviji izvodila se u svečanim prigodama odmah nakon službene jugoslavenske himne, a kao hrvatska himna službeno je bila potvrđena 1972. godine (1. ustavni amandman), što je bio rezultat djelovanja pokreta Hrvatskog proljeća. Novi Ustav iz 1974. tu je odluku samo potvrdio.
Prilikom raspada Jugoslavije u demokratskim procesima 22. 12. 1990. donesen je tzv. Božićni ustav, koji „Lijepu našu domovinu“ navodi kao službenu himnu Republike Hrvatske, što ona i sada jest. Kako se tijekom povijesti mijenjao tekst pjesme, tako se mijenjao i notni zapis Josipa Runjanina, a aktualni su tekst i zvuk danas zakonski propisani. Pri svakom nas izvođenju hrvatska himna poziva na osjećaj zajedništva koji nam je ulijevao hrabrost i nadu u teškim, a snagu u lijepim trenutcima naše povijesti. Poziva nas i na poštovanje prema junačkoj povijesti naše zemlje i našeg naroda čiji su se naraštaji i naraštaji borili za svoj jezik, identitet i opstanak.