Ninska drvena brodogradnja temelji se na tri tisuće godina staroj tradiciji. Baština uključuje drvene brodove: Seriliu Liburnicu (antičko razdoblje), Conduru Croaticu (starohrvatsko razdoblje) i Ninsku plazulju (novovjekovno razdoblje)
U prapovijesnom dobu Liburni, koji su u ondašnjoj Aenoni, a današnjem Ninu, imali svoje važno središte od 9. st. pr. Kr. bili su dominantna trgovačka sila na Jadranu. Ostaci drvenih brodova nazvanih Serilia Liburnica iz 1. st. pronađeni su u pijesku antičke luke stare Aenone kod Rta Kremenjača. Kopija jednog dijela takvog broda nalazi se prezentirana u Muzeju ninskih starina. U vrijeme hrvatskih kraljeva morem su plovili brodovi zvani Condura Croatica. Dvije su Condure iz 11. st. izvađene iz mora na ulazu u ninsku luku, a onda su desalinizirane, konzervirane i danas prezentirane u ninskom muzeju. Po uzoru na starohrvatske brodove Condure napravljene su dvije replike. Pronalazak starohrvatskih brodova ispod pijeska na morskom dnu dogodio se slučajno, zahvaljujući jednom sabunjaru što je lokalni naziv za čovjeka koji je živio od vađenja pijeska iz mora i njegove prodaje. On je prigodom vađenja pijeska naišao na važno otkriće. Na dnu mora ležali su ostaci Condure - ponosa srednjovjekovne maritimne hrvatske baštine.
TZ Nin
Danas lagunom plove autohtone drvene brodice Ninske plazulje. To su tradicijski brodovi suvremenog grada Nina o kojima se ne pronalaze podaci na internetu. Uz profesionalni rad u ninskoj turističkoj zajednici, autorica ovog članka bavi se povijesnim istraživanjem mikrozajednice (tzv. lokalna historija) što pokriva teritorij grada Nina s okolicom. Terenska istraživanja o običajima i životu ljudi ninskog kraja 20. st. uključuju istraživanje nematerijalne kulturne baštine, pa tako i vještine gradnje Ninske plazulje, a gotovo nepoznati podaci o tome predstavljaju se javnosti. Negdje će se u literaturi pronaći naziv za suvremeni tradicijski brod ninska batela, ninski kaić, no istraživanja i svjedočanstva u obiteljima ninskih brodograditelja potvrdili su da je naziv broda Ninska plazulja. Iako su ta plovila malih dimenzija Ninjani ih ponosno nazivaju brodovima.
Tradicija gradnje autohtone Ninske plazulje stara je oko 200 godina. Najstarija, koja danas plovi lagunom, ima između 70 i 80 godina. Prije Drugog svjetskog rata bilo je tridesetak takvih brodova u ninskom portu (luci), krajem 20. st. više od stotinu, a danas ih ima još uvijek oko pedesetak.
TZ Nin
Plazulje su lijepe, jednostavne, tradicijske brodice, jednakih plovnih osobina, a čija gradnja ima posebna obilježja. Dimenzije plazulje su sljedeće: obično je duga 5,50 m do 6 m, širina dna je 130 cm na najširem dijelu, dok je širina u središnjem dijelu plovila oko 170 cm. Prijašnje krme su bile uske do 30 cm da ne bi stvarale otpor prilikom vožnje, jer se vozilo na idra ili na vesla. Danas je krmena vertikalna ploha u dnu obično široka 55 cm, a u vrhu oko 90 cm s visinom od 60 cm što čini obrnuti istostrani trapez. Pramac je oštar. Brod između pramca i krme ima dvanaest rebara, a razmak među rebrima je od 30 do najviše 40 cm (Dejanović: 2010.).
Ante Grubelić
Plazulje se prvenstveno rade za Ninsku lagunu. Iako su tamo malobrojne ima ih i u okolnim mjestima koja prema gradu Ninu kao središtu mikroregije povijesno i zemljopisno gravitiraju, poput Zatona, Privlake, Vira, Vrsiju, a mogu se vidjeti dalje na sjeveru uz obalu prema Velebitskom kanalu ili južno uz obalu prema Zadru.
Ante Grubelić
Tijekom 20. st., do razvoja turizma osamdesetih godina, korist od Ninske plazulje bila je od životnog značaja. Uz neizostavnu aktivnost ulova ribe u plazulji se bez problema moglo prevesti do 1000 kg tereta, bilo grožđa, pijeska ili drugih vrsta tovara. Danas se rijetko koriste za prijevoz tereta. U obitelji Sipina, otac Joso i sin mu Josica tridesetih godina prošlog stoljeća veslali su od večeri do jutra iz Nina preko Privlačkog gaza do Zadra s utovarenim grožđem koje su prodali u mjestu Ugljan. Otočanima bi redovno odvozili grožđe na otok, a vraćali se u Nin s tovarom maslinova ulja. U to doba je bilo uobičajeno razviti latinsko idro kojim su se pomagali pri povoljnom vjetru, a zbog bržeg dolaska na željeni cilj (Dejanović: 2010.).
Ante Grubelić
Priroda je tisućljećima taložila pijesak u Ninskom zaljevu što je bio resurs koji je poslužio za preživljavanje. Sabunjari (pjeskari) su iz mora izvlačili pijesak, imali su težak i slabo plaćeni posao, ali se od te mukotrpne djelatnosti tada živjelo. Bila je to djelatnost velikog broja ninskih obitelji i šire ninske mikroregije. Ninska plazulja se do posljednjeg kvartala 20. st. upotrebljavala za vađenje i prijevoz sabuna (pijeska), a to je napušteno napretkom tehnologije. Zbog toga se kod gradnje na njoj s unutrašnje strane postavljala oznaka (pasac) čime je bila baždarena za jedan kubik pijeska. Utovarena do te oznake uronila bi u more do pasca, ako bi se utovarilo više, plazulja bi s teretom potonula na morsko dno.
TZ Nin
Autor Zekanović u članku Plazulja – krasotica Ninske lagune zabilježio je izjavu ninskog brodograditelja Šime Štulića zvanog Crnac ovim riječima: "Plazulja je namijenjena samo za Ninsku lagunu i za pjeskare Ninjane (...) Ninjani s lopatom iz mora vade pijesak i dižu ga u plazulju. Nakon toga voze na pemicu gdje se vrši otkup. Vidiš, pijesak treba najprije grabiti s dna mora i vući u plazulju. Poslije toga istovariti s lopatom na pemicu. Zarada je oskudna (…). Treba se sjetiti brojnih Ninjana koji su koristili svaku minutu i vadili pijesak (…). Mokri su bili od glave do pete. Ako bi ih još uhvatilo ružno more, smrzli bi se do kostiju. Za male novce prodavali su pijesak. Mnogi su pjeskarenjem dobili reumu, upalu pluća, sinuse, te si tako uništili zdravlje. Drugog izbora nisu imali." Zekanović dalje piše da: "Ninska laguna je pitoma, posebna, prekrasna i jedinstvena u svijetu", a o maritimnoj baštini navodi da je "priča o ninskim brodograditeljima koji su ugradili sebe u brodice plazulje, namijenjene težacima i radnicima Nina" nadasve zanimljiva i važna u gospodarskoj djelatnosti grada Nina u suvremenom dobu (Zekanović: 2012.).
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća plazulja je korištena za vađenje školjaka iz mora, najviše kunjaka, kojih je u Ninskom zaljevu bilo puno, a u vrijeme kada je bio organiziran otkup školjaka zbog izvoza u Italiju.
TZ Nin
Ninska plazulja je plovilo ravnog dna čiji se oblik prilagodio plitkoj laguni drevnog Nina. Ninska laguna je pod utjecajem prirodnih faktora oblikovala plitke pješčane obale na sjeveru i sjeverozapadu, a u središtu se nalazi otok na kojem se smjestila starogradska jezgra drevnog Nina. Morski izlaz iz luke i pristup do starog grada mogući je kroz plitki gaz (prolaz). Oblik ravnog dna pogodan je kod plitkog gaza što omogućava lagano isplovljavanje i uplovljavanje u luku i lako izvlačenje plazulje na pješčane obale Ninskog zaljeva, pa je stoga i danas važna u životu Ninjana. Mogu se istaknuti tri najvažnija razloga za što se danas koristi: 1. za sportski ili rekreativni ribolov, 2. prigodom tradicijskog maritimnog hodočašća na Gospin otok Zečevo 5. svibnja i 5. kolovoza, 3. tijekom ljetnih mjeseci za prijevoz na plažne prostore i kupanje na otvorenom moru.
TZ Nin
Plazulje su radili poznati ninski brodograditelji najstarije generacije Šime Štulić (Crnac), Ive Štulić (Jelenić), Ive Ćurko (Picina), naredna starija generacija bili su Ive Ljubičić (Kapo), Stojan Ćurko (Picina) i dr. Iza njih je bila mlađa generacija brodograditelja Milenko Oltran, Šime Ljubičić (Kapov) i Ante Ljubičić (Kapov). Zadnja plazulja izgrađena je pod mentorstvom Milenka Oltrana, a gradili su je njegov sin Marko Oltran i Markov prijatelj Marin Dejanović. Ninjani vole svoj tradicijski brod i na njega su jako ponosni. U ninskoj luci trenutno ima pedesetak usidrenih plazulja, a u dvije ninske obitelji još je sačuvano znanje o njihovoj gradnji, koja se usmenom predajom prenosi na mlađe generacije. Nedugo su najmlađi graditelji pokrenuli akciju osnivanja udruge za zaštitu Ninske plazulje, pa stoga nema opasnosti za nastavak tradicije.
Autorica teksta: dr. sc. Marija Dejanović, TZ Nin