Mnogima, osobito djeci je 6. prosinac poseban dan. Poseban je zbog već tradicionalnog darivanja u spomen na svetog Nikolu, sveca, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Sveti Nikola je bio biskup, zaštitnik je djece, pomoraca, siromaha... Njemu u čast gradile su se crkve, a njegovim imenom nazvan je i jedan hrvatski otok...
Otok sv. Nikola nalazi se jugozapadno od Poreča i bio je nastanjen još u prapovijesti. Prvi poznati podaci, prema istarskoj internetskoj enciklopediji – istrapediji, govore o tome da su otok u IX. st. naselili vjerojatno grčki svećenici, koji su na njemu podigli crkvu sv. Anastazija. Nakon što su napustili otok u XII. st., porečki biskup Bartoldo ga je 1114. godine prepustio benediktincima venecijanskog samostana sv. Nikole od Lida. Svećenici ovog reda su se na otoku ustalili te su mu, prema njihovom izvornom samostanu, 1481. dali ime Sv. Nikola.
Foto: Snimka zaslona/Youtube
Otok je bio vrlo popularan, njime su prolazili mornari, kapetani i trgovci, na njega se dolazilo iz svih krajeva Istre i Venecije kako bi se blagoslivljali novi brodovi. Uplaćivale su se mise i dobivale su se „Čudotvorne medalje", koje su moreplovcima donosile sreću i štitile ih od vremenskih i drugih neprilika.
Neposredno nakon pada Mletačke Republike, 1798. otok je prodan porečkoj plemićkoj obitelji Polesini. Crkva je zatvorena, te je vremenom prostor oronuo i zapao u vrlo loše stanje. Na tom je mjestu 1887. Benedetto Polesini dao sagraditi ljetnikovac po uzoru na toskanske kaštele te ga posvetio supruzi Isabelli. Istom je otok pošumljen crnogoricom i mediteranskim raslinjem. Na južnoj strani otoka je litica iz čije se konfiguracije da zaključiti da je tu nekada bio kamenolom. Postoji legenda da je iz njega izvađen najveći komad kamena koji je ikad prešao Jadran, a iz kojeg je izrađena jednodijelna kupola Teodorikova mauzoleja u Raveni (takve legende, istina, postoje za još nekoliko lokacija zapadne i južne Istre).
Foto: Wikipedia
Na otoku se nalazi svjetionik visok 15 metara, izgrađen 1403. odlukom mletačkog Senata. U ono vrijeme bio je najviši svjetionik na istočnoj obali Jadrana, što govori o njegovoj važnosti. Danju je bio važan orijentir, a budući da je sagrađen na zapadnom, najvišem dijelu otoka, bio je vidljiv s velike udaljenosti. Noću su fratri na vrhu palili vatru, koja je moreplovcima bila dragocjeni putokaz. Vatru je u XVII. st. zamijenio poveći fenjer, čime se svjetionik modernizirao. Za vrijeme Austro-Ugarske, izgradnjom velikih "vanjskih" svjetionika (Sv. Ivan na Pučini, rt Zub, Savudrija), izgubio je na značaju. Vremenom je oronuo i obrastao bršljanom te je do 1990-ih došao u vrlo loše stanje. Obnovljen je u sklopu modernizacije turističkih objekata na otoku i sada je na njemu vidikovac.
Foto: Snimka zaslona/Youtube
Otok je danas visokokvalitetno turističko odredište. Njegova turistička namjena datira još s kraja XIX. st., kada je 1895. na njemu uređeno prvo porečko javno kupalište - Bagno Parentino. Nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast je otok nacionalizirala i počela ga turistički valorizirati te su u 1950-im i 1960-im na njemu izgrađeni bungalovi pa vile i depandansa Miramare, kao i prateći ugostiteljski, zabavni i sportsko-rekreacijski sadržaji, a i dvorac je pretvoren u turistički smještaj. Godine 1986. izgrađen je, s lučke strane otoka, i poveći hotel Fortuna. Turističkim kapacitetima otoka upravlja, od svoga osnivanja 1953., porečka hotelsko-turistička tvrtka Riviera, danas Valamar Riviera, koja je tijekom pretvorbe i privatizacije 1990-ih stekla i vlasništvo nad cijelim otokom (osim pomorskoga dobra). Kompanija je polovicom 2010-ih temeljito obnovila i dijelom proširila ugostiteljske kapacitete i dogradila nekoliko ekskluzivnih vila, te brendirala smještajnu ponudu kao Valamar Isabella Island Resort, s 4 i 5 zvjezdica.
Izvor: Istrapedia.hr