Kristijanizacija nije tekla mehanički niti su između kršćanskih svetaca i slavenskih bogova uspostavljeni obostrano jednoznačni odnosi. A kako se sve to tijekom stoljeća i stoljeća razigrana povijesna hoda znalo zamrsiti zanimljivo nam ilustrira bračka Vidova gora...
Hrvati su na prostoru današnje Hrvatske živjeli po svom izvornom redu i zakonu gotovo puna dva stoljeća prije nego što su se pokrstili negdje krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. A tom je redu i zakonu pripadao i vjerski „mitski“ sadržaj.
O tom se sadržaju mnogo toga saznalo tek posljednjih desetljeća. Znanstvenim istraživanjima, filološkim, etnološkim i antropološkim, kao i otkrićima u arheologiji, religijskim znanostima i povijesti umjetnosti, no ipak naviše filološkim, sadržaji tih starih vjerovanja postali su pristupačniji i jasniji, a slika svijeta koja se ocrtava u ozađu tih vjerovanja postala je rječitijom i življom. O nekim se pojmovima stare vjere saznanje upotpunilo, o nekima se produbilo, a za mnoštvo se dotadašnjih stavova i mišljenja o tim starim vjerovanjima pokazalo da su puke predrasude motivirane otporima ideološkog ili nekog drugog podrijetla.
Foto: Vidova Gora/Fea Munitić
Sumnje i prijepori nisu poštedjeli ni same bogove, točnije njihova imena. Perun, Veles i Mokoš potvrđeni su najbolje. Na dokaze njihova štovanja, odnosno na tragove ili naznake položaja njihovih svetišta nailazimo u svim kutcima Lijepe Naše. Riječ je prije svega o raznovrsnim mikro- i makro-toponimima, položajima relevantnih prirodnih ili kulturnih objekata (i odnosima među njima), o specifičnoj lokalnoj običajnoj baštini i usmenoj predaji te o posvjedočenom mehanizmu kršćanske reinterpretacije pretkršćanskih svetišta, obreda i vjerovanja. Naime, time što bi ih se protumačilo u kršćanskom smislu, pretkršćanski bogovi i sve što je s njima povezano ne bi bili brisani iz memorije nego bi se „podvukli“ pod nov identitet, obično identitet nekog svetca ili Djevice Marije.
Foto: Vidova Gora/Pixabay
Peruna, odnosno njegovo svetište, u najvećem je broju slučajeva zamijenio sv. Ilija, a onda i sv. Juraj, sv. Mihovil ili sv. Vid, odnosno crkve koje su njima posvećene. Velesa je zamijenio sv. Nikola, sv. Blaž ili sv. Petar, a Mokoš sv. Petka ili Blažena Djevica Marija. No, kristijanizacija nije tekla mehanički niti su između kršćanskih svetaca i slavenskih bogova uspostavljeni obostrano jednoznačni odnosi. A kako se sve to tijekom dugih stoljeća razigrana povijesna hoda znalo zamrsiti zanimljivo nam ilustrira bračka Vidova gora. Evo o čemu se radi.
Otkako su se slavenskim vjerovanjima počeli baviti slavisti, a s njima i naš povjesničar Natko Nodilo (1834. – 1912.), za svetoga se Vida i crkve njemu posvećene, kojih na obali i otocima nema baš malo, smatralo da su „naslijedili“ navodnog slavenskog boga „Svantevida“ i njegova svetišta. Dokazi su se tražili u sličnosti imena, a samo se to navodno „Svantevid“ vremenom brusilo do Svetovida, Svevida, Sutvida i na kraju samog Vida. Glasovna sličnost učinila je svoje: bio je to bog koji „sve vidi“. Po mišljenju Natka Nodila, pak, Vid je bio vrhovni, solarni bog starih Hrvata. Njegov mlađi suvremenik Vladimir Nazor (1876. – 1949.) popularizirao je to stajalište u svom romanu Arkun.
Foto: Rt Arkona/Pixabay
Arkun? Da, to je pohrvaćeni naziv rta Arkona na poluotoku Rügen (slav. Rujana) na Baltičkom moru, u današnjoj Njemačkoj. U srednjem su vijeku poluotok naseljavala slavenska plemena (Rujanci). Štovali su boga čije je ime zabilježeno kao Sventovit (Zvantevith, Svantovitus, Svantuithus, Szventevit i Svanteviz) i čiji se golemi kumir nalazio u svetištu na rtu Arkoni. Bilješka o imenu toga boga i svemu što pripada njegovu štovanju potječe iz pera njemačkog povjesničara Helmolda i danskog kroničara Sasa Gramatika (obojica iz 12. st.).
Helmold opisuje kako su Rujance kršćanstvu priveli benediktinci opatije Corvey, donijevši među njih kult sv. Vida. Sveti Vid, a zapravo latinski sanctus Vitus, bio je inače Sicilijanac koji je u mladićkoj dobi pao kao žrtva Dioklecijanova progona. Njegovo se štovanje počelo širiti po Europi tek krajem 8. st., a zaslugu za to da je njegov kult dopro i na europski sjever imali su upravo benediktinci. Bilo je više nego prikladno da rujanskog Sventovita zamijeni kršćanski sanctus Vitus. Problem je na Rujani nastao poslije kad su Rujanci ubrzo otpali od svoje nove kršćanske vjere i zapali u idolatriju jer su počeli štovati svetca Vitusa umjesto pravoga Boga. Takvo su stanje nekoliko stoljeća poslije zatekli danski osvajači o čemu i pišu njihovi kroničari.
Foto: Vidova gora/Fea Munitić
Da ime boga rujanskih Slavena, zapisano kao Sventovit (danski i njemački kroničari koji nisu poznavali slavenski jezik!), sliči imenu sanctus Vitus te da je riječ o „sretnoj“ okolnosti, nema nikakve dvojbe. Do nesporazuma je došlo kad su u crkvama na hrvatskom Jadranu posvećenima sv. Vidu stari povjesničari počeli „prepoznavati“ navodna bivša „Svantevidova“ svetišta. Međutim, bog pod tim imenom ne postoji niti je ikad štovan među Hrvatima. Njima je vrhovni bog bio Perun, o čemu je dokaza napretek.
No i sa samim rujanskim Sventovitom kao zasebnim bogom ne stoji mnogo bolje. Njegovo ime znači upravo „bogat svetošću“, što i nije nikakvo ime, slično kao što i Perun znači „onaj koji pere“ ('prati' znači 'udarati'). U tom bi se smislu radilo o jednom te istom božanskom entitetu, vrhovnom bogu Perunu, koji udara gromom i munjom, koji je dakle gromovit i munjevit, ali je i pun svetosti, dakle „svetovit“. A navodni zasebni bog „Svantevid“, osim što glasovno ne odgovara, iako sliči, svom rujanskom izvorniku, ostaje prokazan kao znanstveno-literarna fikcija budući da nikakva dokaza da se kao takav i pod tim imenom ikada štovao na hrvatskom prostoru jednostavno nema.
Foto: Sveti Vid/Wikipedia.org
Drukčije rečeno, sveti Vid kršćanska je reinterpretacija slavenskoga boga Peruna, kojega su štovali i nepokršteni Hrvati, a koja je po svoj prilici uspostavljena upravo na paretimološkoj osnovi, odnosno na temelju sličnosti svetčeva imena, sanctus Vitus, i Perunova „nadimka“ svetovit.
Na pitanje postavljeno na početku možemo s velikom sigurnošću odgovoriti: naša je bračka Vidova gora bila ipak Perunova, a sada je – a čija nego – naša.