Od 1526. do 1918. godine Hrvatska je bila uključena u zajednicu srednjoeuropskih naroda s kojima je dijelila kulturu, povijest i mentalitet, a kada 1918. godine bude ulazila u prvu Jugoslaviju, smatrat će se, zajedno sa Slovenijom, najrazvijenijim dijelom Jugoslavije...
Hrvatsku uskoro čeka veliki jubilej – 500 godina od ulaska u veliku zajednicu naroda Habsburške Monarhije 1526. godine. Tadašnje Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, nakon pogibije njegova kralja u ratu s Osmanlijama, traži novog moćnog saveznika u obrani protiv osmanlijske najezda. Kako je njihov krajnji cilj bio zauzimanje „zlatne jabuke“, tj. Beča kao habsburške prijestolnice, tako su se i interesi ovih dviju zemalja poklopili. Ipak, Hrvatski Sabor pred Habsburgovce postavlja dva uvjeta koja bi ovi trebali prihvatiti ako žele krunu: prvi je već spomenuta pomoć u ratu koji je u tijeku, a drugi je uvjet da Habsburgovci ne vladaju apsolutistički, nego u suradnji s Hrvatskim Saborom. Bio je to zaključak Hrvatskog Sabora održanog u Cetingradu 1. siječnja.
Foto: Cetingradski sabor 1527. / Wikipedia
Povijesni izvori pišu da su zastupnici zaključak donijeli „prije nego su kušali vina“ te da su nakon toga izmolili „Te Deum”. Iako je 6. siječnja slavonsko plemstvo u u suradnji s ugarskim postavilo protukandidata Ivana Zapolju, zbog čega je izbio građanski rat, Habsburgovci su izvojevali pobjedu. Nažalost, tijekom jedanaest godina građanskog rata i unutarnjih previranja Osmanlije su lako osvajali osvojive dijelove hrvatskog teritorija te je tako veliki dio Slavonije i dalmatinskog zaleđa pao pod njihovu vlast.
Habsburgovci u Hrvatskoj počinju graditi utvrde za obranu od Osmanlija, ali na područjima koje ni Hrvatski ban ni Hrvatski Sabor ne smatraju povoljnima za obranu. Upravo je na položaju na kojem su izgradili utvrdu Karlstad, iz koje će se razviti grad Karlovac, vidljivo da utvrde grade na mjestima koja će se Osmanlijama ispriječiti na njihovu putu prema Beču.
Foto: Tlocrt utvrde, današnja karlovačka 'Zvijezda' /Wikipedia
Stječe se dojam da novi kralj i dinastija nisu pretjerano zainteresirani da pomognu u obrani ili oslobođenju hrvatskog područja jer sav trošak pada na leđa plemića koji traže i dobivaju novčanu pomoć i od pape. Habsburgovci se angažiraju samo prigodno, u trenutcima kad situacija na hrvatskom bojištu izgleda prijetećom po sigurnost Beča. Vidimo, dakle, da prvi uvjet nije (u potpunosti) ostvaren. Osim toga, u 17. stoljeću vlast se apsolutizira i više ne surađuje s hrvatskim plemićima koji, pak, predvođeni Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom traže novu osobu kojoj će ponuditi krunu. Kralj njihovu djelatnost smatra izdajom te ih osuđuje na smrt i daje im odrubiti glave dok kruna stabilno stoji na njemu i njegovoj dinastiji. U konačnici 1683. godine Turci dospijevaju do Beča, ali su prisiljeni na povlačenje. Time započinje Veliki bečki rat s ciljem protjerivanja Osmanlija s Balkana.
Foto: Veliki bečki rat / Wikipedia
Ratni je plan gotovo u potpunosti uspio, no pred kraj rata ratna se sreća okrenula, no time je, a to je važno, Hrvatsko područje oslobođeno osmanske vlasti. Spomenimo da su se velikom Eugenu Savojskom, koji je u ime Beča vodio rat na našem području, pridružili i lokalni vođe fra Luka Imbrišimović i Matija Mesić.
U 18. stoljeću austrijska vlast donosi mnogobrojne reforme čitave Monarhije koje se, naravno, tiču i područja Hrvatske, a sve u sklopu prosvjetiteljskih nastojanja Marije Terezije. Ona uvodi red u organizaciju administracije, piše urbare, daje slobode, otvara škole te nakon svoje četrdesetogodišnje vladavine zemlju ostavlja uvelike moderniziranom. Nakon 1815. godine i pomutnje u europskim granicama za vrijeme Napoleona odlučeno je da će Dalmacija i Istra pripasti Austriji, čime je hrvatski povijesni teritorij konačno povezan te je prvi put nakon 1409. godine stavljen pod istu dinastiju. Austriji se priključuje i područje Dubrovačke republike, koju je Napoleon ukinuo 1808. Nije neobično da u tom kontekstu počinju nicati preporodne ideje koje teže nacionalnom jedinstvu, stvaranju jezika i ujedinjenu teritorija.
Foto: Marija Terezija / Wikipedia
Godina 1848., takozvana godina proljeća naroda, u Austriji je obilježena promjenom vladara. Na tron dolazi jedva punoljetan Franjo Josip I. koji će vladati sve do svoje smrti ratne 1916. godine. S njegovim starenjem pratit ćemo i slabljenje Monarhije. Kralj 1867. godine potpisuje Austro-ugarsko nagodbu po kojoj je Monarhija podijeljena na dva dijela. Mađari tom nagodbom dobivaju vrlo velik stupanj autonomije. Hrvatska, pak, dolazi u nezavidan položaj jer je Slavonija podređena Ugarskoj, a Istra i Dalmacija potpadaju pod austrijski dio Monarhije. Godine 1895. Franjo Josip I. posjećuje Zagreb gdje ga kao domaćin dočekuje ban Khuen Hedervary koji želi pokazati da vlada čvrstom rukom. No, protokol kraljeva mimohoda izmaknuo je kontroli kad je grupa sveučilištaraca javno zapalila mađarsku zastavu.
Omraženi Hedervary tek 1903. godine odlazi iz Hrvatske. Austro-Ugarska 1914. godine ulazi u 1. svjetski rat, a za nju ratuju i hrvatski vojnici, i to jedan dio na talijanskom/sočanskom bojištu, koje direktno ugrožava hrvatske nacionalne interese, a drugi dio na istočnom bojištu s Rusijom, na kojemu znatan dio vojske gubi život u Galiciji i Bukovini, daleko od svojih domova, a sve za interese kralja. Franjo Josip umire u jeku ratnih zbivanja, a 1918. godine, dakle na kraju 1. svjetskog rata, raspada se i Austro-Ugarska Monarhija.
Foto: Franjo Josip I. i mađarski premijer István Tisza 1905. godine / Wikipedia
Od 1526. do 1918. godine Hrvatska je bila uključena u zajednicu srednjoeuropskih naroda s kojima je dijelila kulturu, povijest i mentalitet. Iako je Monarhija tijekom godina mijenjala politiku, od centralizma i apsolutizma do davanja većih autonomija narodima Monarhije, te premda su neki narodi i neki politički čimbenici željeli iz nje i prije „istupiti“, Monarhija je srednjoj Europi donijela jedinstvo i stabilnost. Hrvatska je, uz Bosnu i Hercegovinu koja se Monarhiji priključila tek u 19. stoljeću, smatrana najnerazvijenijim dijelom Monarhije, no kad 1918. godine bude ulazila u prvu Jugoslaviju, Hrvatska će se, sa Slovenijom, smatrati bogatijim i najrazvijenijim dijelom Jugoslavije. Stanovništvo koje je živjelo pod uređenom Monarhijom morat će se prilagoditi balkanskom mentalitetu beogradskog dvora, ne bez poteškoća.