Žensko se božansko biće uvijek doživljavalo kao roditeljica i majka, a majčinstvo se uvijek vezivalo za Zemlju, jer i Zemlja je roditeljica, i ona rađa...
Boginja koju su štovali Slaveni bila je boginja majka i boginja Zemlje, kao uostalom i u drugih naroda, ne samo indoeuropskih. Žensko se božansko biće uvijek doživljavalo kao roditeljica i majka, a majčinstvo se uvijek vezivalo za Zemlju, jer i Zemlja je roditeljica, i ona rađa. Pokraj svoje naglašene majčinske uloge, slavenska je boginja, Perunova supruga, bila i moćna gazdarica na Perunovu „dvoru na gori“. Čuvala je njegova vrata, otvarala ih je i zatvarala, što znači da je imala potpunu kontrolu nad njima i nad dvorom. S proljeća je, pak, otvarala vrata Zemlje ili je sinu Jarovitu davala njihove ključeve, i tako započinjala godišnji životni i vegetacijski ciklus. Ime te slavenske boginje Mokošь, međutim, ne znači „zemlja“ niti je vezano za tu riječ, nego dolazi od glagola močiti te znači 'mokra'.
Foto: Velika i Mala Petka/Wikimedia.org
Ta se boginja zamišljala i kao neumorna pletilja koja boravi na mjestima gdje se namaču biljke od kojih se izvlače vlakna za pletivo. U nekim je istočnoslavenskim izvorima sačuvana fraza „mati vlažna zemlja“, što sve skupa upućuje na to da je element te boginje bila i voda, a ne samo zemlja. A kad smo kod vode, tada nam se otvara sasvim novi, a zapravo prastari, pogled na svijet o kojemu pak saznajemo iz jednog od najstarijih indijskih filozofskih tekstova, iz Brhadāraṇyakopanišadi. U tom tekstu nadarena učenica pita svog učitelja: Ako je sve što jest samo tkanje na vodi, od čega su vode satkane?
Foto: Put na vrh Petke/Wikimedia.org
Mokoš je, dakle, u prastarim vjerskim predodžbama, koje su Slaveni i drugi indoeuropski narodi naslijedili iz zajedničke praindoeuropske baštine, bila majka svijeta što ga je ona svojim rukama tkala i plela, a taj je svijet bio promjenjiv, nestalan, prolazan, baš kao voda... Te su temeljne mitske predodžbe, koje su njegovali oni „upućeni u tajne“, tijekom vremena izblijedjele i pojednostavnile se, gotovo degenerirale u pučka praznovjerja i običaje, osobito nakon pokrštenja koje je na našim prostorima započelo koncem 8. st.
Foto: Stara Mokošica/Wikipedija
Elementi i tragovi starih vjerskih predodžbi i obreda nisu pokrštenjem nestali, nego su se „prerušili“ i pretumačili u skladu s kršćanskim shvaćanjem i kršćanskom pobožnošću. Pokršteni su Slaveni svoju boginju Mokoš prepoznavali u sv. Margareti ili Marini (Ognjenoj Mariji) te osobito u svetoj Petki, o čemu svjedoči mnogo toponima na hrvatskom prostoru, a osobito rječito naziv dubrovačkog naselja Mokošica te položaji Velika i Mala Petka na dubrovačkom poluotoku Lapadu. Sv. Petka Paraskeva, koju inače štuju pravoslavci, nije nikakva osoba, nego je uosobljeni dan 'priprave pred šabat' (pojam koji potječe od židovske dijaspore), dakle petak, koji se na grčkom kaže 'paraskevi'. Znamo li da se u nekih sjevernih slavenskih naroda četvrtak smatra Perunovim danom, tada je jasno zašto se danom Perunove supruge Mokoši smatra upravo petak.
Foto: Župa Gospe u Siti - Strožanac/Facebook
Na trag nekadašnjeg Mokošina kulta ne mora upućivati samo naziv izveden iz njezina imena, kao što je dubrovačka Mokošica, već nam na njega može pokazivati i položaj crkve posvećen Blaženoj Djevici Mariji, ako u okolici te crkve postoje druge naznake da je tu bilo pretkršćansko slavensko svetište. Takav je slučaj u Strožancu, naselju u Općini Podstrani pokraj Splita. Strožanačka župna crkva nalazi se u podnožju brda Peruna, pod kojim je sa zapadne strane prepoznat Zmijski kamen kao lokalitet drugog slavenskog boga Velesa. Crkva se zove Gospe u Siti, što se ni po čemu ne može povezati ni s kojom kršćanskom predodžbom o Blaženoj Djevici Mariji kojoj je inače posvećena. Riječ je o preživjeloj slikovitoj predodžbi iz praslavenske vjerske baštine: o slici boginje majke koja neumorno od stabljika biljke site plete košare, prostirke.., a zapravo plete sav naš vidljivi nestalni svijet.
Ne vjerujemo više u to, ali te slike zasigurno obogaćuju naše poznavanje i naš doživljaj prošlosti. Jer ta prošlost nije nepovratno nestala. Mi živimo okruženi njezinim tragovima.