Da je toponimija vjerna čuvarica mjesne kulturne povijesti uopće, pa tako i povijesti starih vjerovanja, to se odavno zna i to danas više nikoga ne čudi…
Ali nas zato ne prestaju čuditi neobična značenja nekih toponima i skriveni odnosi zakodirani u jezičnim formulama i izričajima koji su s tim toponimima povezani, a kojima smisao nipošto nije očigledan, nego ga treba prepoznati, dekodirati i protumačiti. Drugim riječima, toponim treba znati čuti.
Jedan od takvih toponima dio je naziva župne crkve u podstranskom naselju Strožancu, na lijevoj obali ušća Žrnovnice, u podnožju brda Peruna nadomak Splita. Crkva se zove Gospe u Siti, a mjesto na kojemu je sagrađena važno je arheološko nalazište na kojem su otkriveni ostatci kasnoantičke rimske vile i srednjovjekovno groblje s 28 stećaka i više od 190 grobova. Na temeljima te vile u srednjem su vijeku hrvatski graditelji sagradili crkvu sv. Marije. Teren i crkva bili su u posjedu benediktinskog samostana sv. Stjepana kod Splita. Samostanska isprava s početka 12. st. najstariji je dokument koji spominje crkvu i njezine graditelje (pod romaniziranim imenom Schiavoni). Crkva se pod nazivom sv. Marije od Site spominje u ugovoru što su ga sredinom 15. st. s opatom toga samostana sklopili seljaci Opaćeg Sela koji su obrađivali samostansku zemlju. Selo je tijekom 16. st. raseljeno, a i crkva je za mletačko-turskih ratova zapuštena i propala. Poslije je obnovljena, no nakon II. svjetskog rata na njenim je temeljima izgrađena potpuno nova crkva u koju su ugrađeni rozeta, preslica i još neki elementi iz stare crkve. Početkom 21. st. tik uz nju podignuta je velika moderna crkva koju mještani također zovu – Gospe u Siti.
Foto: Stara crkva Gospe u Siti u Strožancu, Fea Munitić
Što znači ono „u siti“, koje se stoljećima vezuje za to mjesto i za Gospu kojoj je crkva na tom mjestu posvećena, i kakve to veze ima s Mokoši iz naslova ovoga članka?
Sita, ili šašika, ime je za vrstu biljke iz roda Juncus, od čijih su se stabljika nekad pleli razni predmeti u domaćinstvu: košare, rešeta i slično, a koja je gusto obrastala ovo nekoć močvarno tlo. Vlažna zemlja, močvare i njihova specifična vegetacija dijelovi su ambijenta koji u predodžbama stare slavenske vjere pripada boginji Mokoš. Njezino ime, praslavensko Mokošь, dolazi od glagola močiti te znači mokra. Mokoš se u vjeri starih Slavena štovala kao božanska Majka, upravo kao „mati vlažna zemlja“, a zamišljala se, među ostalim, i kao neumorna pletilja koja boravi na močilima, odnosno na mjestima na kojima se namaču stabljike biljaka koje služe kao pletivo.
Kad se u obzir uzmu položaj lokaliteta i njegovo okružje sama se po sebi sklapa opravdana pretpostavka da je na mjestu Gospe u Siti davno, prije pokrštenja, postojalo svetište boginje Mokoš, koja se tu štovala zajedno s drugim slavenskim bogovima, s Perunom na vrhu brda Peruna i Velesom negdje uz obalu Žrnovnice blizu Zmijskog kamena, i čija je „svetost“ također pokrštenjem reinterpretirana.
Foto: Položaj praslavenskih svetišta u žrnovačko-podstranskom prostoru; iz knjige Kulturni genom dr. A. Pleterskog
Kao toponim iz prastare hrvatske mitološke toponimije, sintagma „Gospa u Siti“ čuva dakle djelić mreže skrovitih odnosa toga mitskog svijeta. Crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji koja je u Strožancu izgrađena na mjestu kulta najvažnije ženske mitske osobe nepokrštenih Hrvata ne čuva samo kontinuitet svetosti toga mjesta nego i kontinuitet njegova imena koje se može razumjeti samo ako ga se zna čuti.