Karlovac se iz umjetno stvorene utvrde u 16. stoljeću postupno razvio u slobodni kraljevski grad čija je važnost neprijeporna i u 21. stoljeću.
U vremenima obrane Habsburške Monarhije od Osmanlija područje Hrvatske imalo je značajnu ulogu. S jačanjem napada dogovoreno je da će se na području Hrvatske sagraditi utvrda za obranu od Osmanlija. Izbor lokacije pao je na dotad nenaseljeno područje današnjeg Karlovca jer je preko njega vodila najbrža ruta do Beča. Za gradnju utvrde od austrijskih pokrajina najviše je radnika poslala Kranjska (800), a Štajerska i Koruška svaka po 400. Karlo je uputio i poziv Hrvatskom saboru da pomogne u izgradnji utvrde. Kako su staleži bili financijski iscrpljeni dugogodišnjim ratovanjem, a još su u to vrijeme na svoj trošak gradili i druge utvrde (Koprivnicu, Sisak i Topusko) donijeli su odredbu po kojoj u izgradnji utvrde mora pomoći sve okolno pokupsko stanovništvo, što je obuhvaćalo gradove Ozalj, Jastrebarsko, Petrovinu, Slavetić, Turanj i druge gradiće koji su trebali od svake kuće (dima, ognjišta) dati šest težaka. Pri gradnji su pomagali i kmetovi s vlastelinstava koja su se nalazila u blizini (kmetovi Franje Blagajskog i Gašpara Tržačkog). Ipak, hrvatski staleži pri gradnji su pomagali koliko su mogli: financirali su nekoliko stotina težaka te su darovali sve potrebno drvo za gradnju iz obližnjih šuma. Tvrđava je već u rujnu 1580. godine bila funkcionalna, sadržavala je oružanu, prostor za čuvanje hrane i pekarnicu, bolnicu i generalski dvor, „ali je još bilo mnogo posla oko unutrašnjeg uređenja tvrđave za koju rekoše, da se zbog njene velike važnosti ima na njoj pokazati sva vještina, koja se dotle poznavala u pogledu podizanja utvrđenih mjesta.“
Foto: Igor Čepurkovski/Wikipedia
Karlovac u osnovi sadrži šesterokraku zvijezdu, a na svakom kutu ima bedem. Bedemi su dograđeni poslije, ali je važno spomenuti da svaki od njih nosi ime po pokrajinama ili plemićima koji su financirali nastanak tvrđave. Prema Kupi podignuti su bedemi Andrije Auersperga, Nikole Zrinskog i novi bedem; a prema jugu, prema Osmanlijama, bedem Josipa Turna i bedemi Kranjska i Koruška. U utvrdu se ulazilo na dvoja vrata (slijepih isprva nije bilo): banska vrata ispod glavne straže prema Baniji, i Turska ili nova vrata prema Rakovcu. Ulice su se sjekle pravilno, a u samom centru nastaje Trg sv. Trojstva. Iz renesansne osnove razvio se barokni grad.
Prvi stanovnici Karlstadta
Poglavarom tvrđave i zapovjednikom krajiške čete Karlo je imenovao Ivana Fernberga (i poslije su svi zapovjednici bili odreda Nijemci) te je u utvrdu smjestio vojsku koja se u početku dijelila na hrvatsku i njemačku četu. Prvi naseljenici građanskog staleža su došli iz susjednog Dubovca (nakon što je njega zadesio požar). Stanovništvo iz okolice u Karlstadt je privlačila vojna služba za koju bi dobivali zemlju; a kako vojnici nisu dolazili sami već s obiteljima broj stanovnika naglo je rastao. Uz to su si i hrvatski plemići, koji su imali zemlju na okolnom području, nastojali osigurati kuću u utvrdi u koju bi se s obitelji mogli povući u slučaju opasnosti od Osmanlija.
Foto: Igor Čepurkovski/Wikipedia
Daljnji razvoj Karlstadta – Utvrda uoči ratova s Osmanlijama, zrinsko-frankopanske urote i prirodnih katastrofa
Sa sultanom Hasanom Predojevićem počinje velika vojna 1591.godine u trajanju do 1606. poznata kao epizoda petnaestogodišnjeg rata. Krajem rujna 1592. Osmanlije su potukli hrvatske i njemačke čete u bitci pred samim Karlovcem, ali utvrdu nisu zauzeli. U srpnju 1594. Osmanlije su ponovo krenuli prema Karlovcu ali su poražene i odbijene sve do Petrove gore. Godina 1598. godina je velikog poraza Karlovačkih četa u bitci protiv Osmanlija u kojoj je poginuo i velik broj velikaša. Godine 1601. ponovno neprijatelj dolazi pred Karlovac i nastoji ga zauzeti, ali je odbijen. Karlovačka vojska 1623. i 1627. pobjeđuje Osmanlije. Bitke su se odvijale s izmjeničnim uspjesima, no Osmanlije nikad nisu zauzeli utvrdu.
Nisu se samo Osmanlije borili za utvrdu; uoči urote Petar Zrinski je nastojao Karlstadt vratiti pod nadležnost hrvatskog bana i sabora jer su generali karlovačke krajine upravljali utvrdom sasvim neovisno od bana i Kraljevine. Nakon urote karlovački general Herberstein radi na tome da Karlovac udalji od Kraljevstva i veže ga uz donjoaustrijske zemlje, te učini dijelom Habsburških nasljednih zemalja.
Godine 1672. Osmanlije su se posljednji put pojavili pred Karlovcem, ali uzalud jer nisu ništa postigli; od tada Karlovčanima više nisu prijetnja Osmanlije, jer ih je 1686.godine kod Kostajnice teško potukao ban Nikola Erdödy i s banskim četama opljačkao svu Tursku krajinu do Une! Istovremeno je karlovački general Herberstein Osmanlijama oteo stare hrvatske županije Liku i Krbavu. Kako je nestajala opasnost od Osmanlija i kako je rasla moć generala, utvrda se sve bolje razvijala i sve više napredovala. Ali 1692. izbio je požar koji je uništio čitav grad; kada se utvrda oporavila od požara, zadesila je velika poplava 1730. Osim ovih nepogoda, utvrdu je poharala i kuga, a i potresi. Karlovac je ponovno utvrđen 1737. ( od tada nije ništa znatnije rađeno na tvrđavi). Tada se, siguran izvana i obnovljen iznutra, počinje nesmetano razvijati.
Foto: Igor Čepurkovski/Wikipedia
Vojno krajiške reforme - Nastanak slobodnog kraljevskog grada Karlovca
Godine 1746. Hrvatski sabor ponavlja zahtjev da se Karlovac vrati Hrvatskom kraljevstvu, no zahtjev je bio odbijen. Karlovac se dalje razvija izvan okvira Kraljevstva. Zahvaljujući tome što je utvrda bila mjesto gdje je vojska dobivala novac, hranu i odjeću, a bila je i glavno skladište i opskrbište za hrvatsku krajinu, stanovništvo utvrde intenzivno je razvijalo obrt i trgovinu. Obrtnici su se s vremenom usavršavali i povezivali u cehove, a poradi trgovine sve se više razvijalo i brodarstvo koje je zbog veza Jadrana i Kranjske sa pokupljem i posavinom bilo razvijeno i prije 1579. (prije svega razvijena trgovina žitom!). Veliku važnost trgovine između Podunavlja i hrvatskog primorja uviđa i Karlo III., te je 1726. godine dao graditi cestu od Karlovca do Rijeke i Bakra (osim Trsta glavni centri trgovine za austrijsku robu), koja je po osnivatelju nazvana „Karolinom“. Marija Terezija nastavlja politiku svoga oca te 1750. gradi cestu od Zagreba do Karlovca.
Pozitivno su djelovale na razvoj grada, na njegov promet i trgovinu, reforme Marije Terezije koje su isprva uredile vojni sustav u Karlovcu (uredio ga je vojskovođa Hildenburgshausen) a zatim ga posve ukinule. Godine 1766. odlučeno je da će čitav kraj od Karlovca do mora pripasti karlovačkom generalu. No, na saboru 1770. staleži su zatražili da se primorje pripoji Kraljevstvu. Marija Terezija odgovara kraljevskim dopisom u kolovozu 1776. kojim se hrvatsko primorje s Rijekom i čitavim prostorom desne strane karolinske ceste trebalo ujediniti s Karlovcem i pripojiti se Hvatskom kraljevstvu. Josip II. u povelji iz 1781. regulira (u devetnaest točaka) slobode i povlastice kraljevskog grada Karlovca i daje gradu grb. Na temelju članka 30. 1791. godine Hrvatski je sabor zajamčio slobodu gradu.
Foto: Wikipedia
Iz ovako sažetoga prikaza povijesnih procesa vidimo kako se Karlovac iz umjetno stvorene utvrde razvio u slobodni kraljevski grad, čija je važnost bila neprijeporna i u ono vrijeme i danas, u 21. stoljeću, te kakav je bio utjecaj europskih regija na nastanak Karlovca, ali i na čitavu hrvatsku povijest ranog novog vijeka.
Moć Monarhije koja je u to doba držala na okupu nekoliko zemalja srednje Europe nije imala razumijevanja prema Kraljevstvu i njegovom povijesnom pravu, što se u najvećoj mjeri iskazuje u izuzimanju određenih oslobođenih područja od nadležnosti hrvatskog bana i sabora i pokušaju da ta područja postanu dio austrijskih nasljednih zemalja. Karlovac kao pojedinačni grad, iako specifičan zbog funkcije centra hrvatske krajine, pokazuje općenitu problematiku rano novovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. I prije gradnje utvrde, sabor i staleži su, predvođeni Zrinskima, bili svjesni opasnosti koju nameće Austrija te zbog toga i navode spomenuti uvjet prodaje zemljišta: da uvijek bude dio Kraljevstva.
Foto: Wikipedia
Nakon izgradnje utvrde generali Karlovačkog generalata, koji su odreda bili Nijemci, kontinuirano i intenzivno provode samovolju u utvrdi kao oni koji su je podigli i osporavaju prava ikog drugog na vlast u njoj. Isto tako intenzivno hrvatski sabor ponavlja zahtjeve za vraćanje povijesnih dijelova Kraljevstva. U tom razdoblju previranja o nadležnosti nad utvrdom između Kraljevstva i Monarhije, Karlstadt se suočava sa turskom opasnošću i prirodnim katastrofama i postaje gotovo uništen, no stanovnici utvrde rade na obnovi, razvijaju se obrti, trgovina, plovidba, što rezultira sve većim blagostanjem, a time i porastom stanovništva.
Uoči reformi Marije Terezije Karlovac 1776. godine postaje slobodan grad podčinjen Kraljevskom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom namjesničkom vijeću. U sljedećim razdobljima u njemu će procvasti kultura, gradit će se crkve, škole i knjižnice, postat će križište trgovačkih puteva, središte brojnih redova, samostana i vjera, ali bit njegova postanka, koja podsjeća na teža vremena, i nadalje će, nažalost, biti neizbrisivo prisutna. Važan geostrateški položaj grada igrat će ulogu u sljedećim, podjednako teškim razdobljima koja dolaze (ali nakon kojih će se grad opet obnoviti), a o tome svjedoči i najbliža povijest.