Kroz osamstoljetnu povijest živjeli su na Ćokovcu sveti i grešni monasi. Pohađali su ga velikodušni, ali i okrutni vladari. Njegovo kamenje svjedoči o vrlo važnim, ali i posve sporednim događajima. Porušen ili obnovljen, napušten ili nastanjen, ljeta su njegova uvijek - ljeta Gospodnja
U dalmatinskom priobalju i na otocima bilo je monaha još od prvih stoljeća. Neki su živjeli zajedno, neki pojedinačno. Nisu slijedili neko određeno monaško pravilo ni samo jednog monaškog oca. Zvali su se jednostavno monasi. Tek nakon posluživanja drugih monaških pravila počeli su usvajati Monaško pravilo sv. Benedikta. Osim sv. Benedikta, hrvatskim su monasima vrijedno naslijeđe ostavili i slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod. Ova dva brata i monaha, ujedno i suzaštitnici Europe, naviještali su Evanđelje i slavili bogoslužje na narodnom jeziku, a knjige pisali slavenskim pismom – glagoljicom.
Foto: samostan-cokovac.hr
Monasi na Ćokovac dolaze početkom 12. st. i otad postojano odolijevaju svim kušnjama, prihvaćajući izazove koja su stoljeća stavljala pred njih. Život ćokovskih glagoljaša bio je – uza sve slabosti što su ih kroz stoljeća pratile – u skladu s benediktinskim geslom „Moli i radi“. Kao što geslo ističe sklad molitve i rada, tako su i koludri glagoljaši nastojali oko sklada latinske i glagoljske predaje.
Foto: samostan-cokovac.hr
Početkom 19. st., za vrijeme francuske uprave Dalmacijom, samostan je ukinut. Trebalo je proći nešto više od 150 godina pa da unutar ćokovskih zidina benediktinci opet mole i rade. O. Martin Kirigin, o. Benedikt Celegin i b. Pio Palijan, nakon godina traženja, napokon se odlučuju nastaniti na Ćokovcu i započinju obnovu monaškog života i samostanskog kompleksa. Tako, prvih dana listopada 1961., tada gotovo u ruševnom stanju, Ćokovac udomljuje svoje prve monahe. Godine 1965. posvećen je novi oltar u obnovljenoj crkvi te je život u samostanu mogao poprimiti svoj uobičajeni tijek. Otad se samostan polako obnavlja svesrdnom pomoći mnogih dobročinitelja, nesebičnim zalaganjem žitelja Tkona i otoka Pašmana, Zadarske nadbiskupije te uz trajni nadzor i pomoć zadarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Foto: samostan-cokovac.hr
Svakodnevni život benediktinske zajednice u bitnome je oblikovan Pravilom sv. Benedikta. No, s druge strane, to isto Pravilo uzima u obzir konkretne zahtjeve prostora i vremena u kojima se utjelovljuje. Podneblje, kultura, mentalitet, arhitektura samostana, broj braće i talenti koje imaju, tlo su nad koje duh Pravila ima sići i prožeti ih, stvarajući uvijek nove i unikatne zajednice, jer - Bog se ne ponavlja u svojim djelima. Tako i monaška zajednica na Ćokovcu slijedi Pravilo trudeći se prepoznati i prihvatiti izazove koje nam naše ovdje i danas donose. Svojim radom i darovima svaki monah služi Bogu i braći pružajući svjedočanstvo vrijednosti ljudskoga rada. Monaški oci govorili su: "Ne izabiri sam svoj posao, čini ono što se od tebe traži i naći ćeš mir. Ako se ipak traži da biraš, izaberi onaj posao koji te drži u poniznosti; jer će te inače zbog tvoje oholosti, rad udaljiti od Boga.”
Foto: samostan-cokovac.hr
Molitva i rad, zajedništvo i samoća, šutnja i govor – središte su i glavni oslonac za Riječ Božju. Obilju informacija, analiza i interpretacija braća pretpostavljaju utjelovljenu Riječ, koja jučer i danas - Ist(in)a je! Ovo čovjekoljublje Božje Riječi sv. Benedikt želi sa svojom braćom učiniti dodirljivom kroz karizmu gostoprimstva. U Pravilu nas se podsjeća da se u gostima prima Krista; stoga monasi koji budno iščekuju Kristov dolazak s radošću primaju i uslužuju svakoga gosta. S pristiglim se gostom najprije pomoli, a onda ga se srdačno pogosti. U ovom je i posebnost monaškoga gostoprimstva: posvećuje se pažnja i vrijeme najprije duhovnim potrebama gosta. Moleći i radeći s braćom, gost se otvara miru, obnavlja snagu za život vjere, nalazi često i potrebnu utjehu i razumijevanje u poteškoćama života.
Foto: samostan-cokovac.hr
Gostinjac ćokovskog samostana ne omogućuje pružanje višednevnog boravka skupinama i obiteljima. Tri jednokrevetne sobe dijele zajedničku kupaonicu i prikladne su za boravak pojedinaca, redovito radnim danima, od ponedjeljka do petka. U ćokovskom samostanu nijedan gost nije onaj koji dolazi i mora otići, nego je onaj koji je tu i ostaje s braćom. S pristiglim se gostom najprije pomoli, a onda ga se srdačno pogosti. U ovom je i posebnost monaškog gostoprimstva: posvećuje se pažnja i vrijeme najprije duhovnim potrebama gosta. Moleći i radeći s braćom, gost se otvara miru, obnavlja snagu za život vjere, nalazi ponekad i potrebnu utjehu i razumijevanje u poteškoćama života.
U vremenu u kojem se temeljne strukture i oblici društvenog života korjenito i brzo mijenjaju ili čak nestaju, današnji benediktinci otkrivaju ljepotu i snagu istinskog zajedništva, ukorijenjenog u uzajamnom poštovanju i prihvaćanju. Noseći slabosti jedni drugih, traže najprije dobro drugoga, Dobroga u njemu.