2022. godina od velikog je značaja za Sinj jer čak šest sinjskih organizacija ili simbola slave svoje okrugle obljetnice. Tako su se u istom društvu našli: 'Sinjska gradska glazba', 'Planinarsko društvo Svilaja', 'Glasilo Svetišta Gospe Sinjske', 'Sinjska Rera', 'Klapa Sinj' i navijačka skupina 'Maligani'. U nastavku donosimo ponešto o svakome uz zanimljivosti koje smo dobili razgovarajući s njima…
Foto: Željko Zrnčić
Gradska glazba Sinj
O ovoj sad već tradicionalnoj glazbenoj organizaciji više nam je rekao njen glavni voditelj gospodin Petar Pavlović Picin:
Ove godine navršava se 160. godina plodonosnog djelovanja Gradske glazbe Sinj, koja je nastala davne 1862., pa se time svrstava među najstarija kulturna društva i udruge u gradu Sinju i okolici te smo na tu obljetnicu jako ponosni. Gradska glazba je svojim dugogodišnjim radom odigrala iznimnu ulogu u razvijanju i promicanju glazbene kulture u mjestu, a okupljajući veliki broj školske mladeži, odigrala je i značajnu odgojnu funkciju. Bez sinjske Glazbe ne može se zamisliti proslava niti jednog značajnijeg događaja iz naše prošlosti i sadašnjosti, a naročito uhodane manifestacije u sklopu Dana Alke i Velike Gospe, što nam je jedan od najvećih motiva cjelogodišnjeg vježbanja i sviranja, tako da je na nekakav način Glazba postala sastavnim dijelom sinjskog življenja.
Kroz dugogodišnji rad, Gradska glazba uspješno je nastupala diljem Hrvatske ali i van granica. Svojim nastupima i koncertima stvara vedro i veselo raspoloženje, a u slušatelju budi patriotske osjećaje, isticanje junačke prošlosti, narodni ponos i dostojanstvo.
Potaknuti probuđenom nacionalnom sviješću u Sinju, a kao protuteža, tada već postojećim, talijanskim puhačkim glazbama, sinjski narodnjaci (hrvatska stranka) osnivaju svoju puhačku glazbu 1862. tj. prije 160 godina. Postoji zapis u arhivu HAZU (na str. 133, knjige VII, koju je uredio I. Kukuljević Sakcinski u Zagrebu 1863.) po kojem je Sinjska gradska glazba učestvovala na Alci 1863. godine. Naime, iz zapisa fra Šimuna Milinovića, koji je dokumentirao događaje sa spomenute Alke može se zaključiti da je Sinjska puhačka glazba postojala i ranije, a najvjerojatnije je osnovana 1862. godine kad se u Sinju nastojalo stvoriti hrvatsku čitaonicu 'Kačić-Miošić'.
Gradska glazba Sinj danas broji 60-tak članova i taj broj +/- 10 stalno varira, što je dobro. Najveći izazov su kolege glazbari koji svake godine u određenom broju odlaze na studij i školovanje u druge gradove te uvijek moramo imati adekvatne zamjene u određenim glazbenim sekcijama.
Mogu vam sada i najaviti našu centralnu proslavu koja će se održati krajem mjeseca srpnja, pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika RH Zorana Milanovića, a u organizaciji Splitsko Dalmatinske županije, Grada Sinja i TZG Sinja. Na taj dan će biti i svečana sjednica na kojoj ćemo uručiti priznanja i nagrade zaslužnim glazbarima, te će uslijediti i izložba slika povijesti Glazbe. Sami uvod u svečanu proslavu smo nedavno odradili u Zagrebu, gdje smo zajedno sa Zagrebačkim puhačkim orkestrom ZET-a koji slavi 95. obljetnicu, svirali zagrebačkim ulicama i trgovima te održali koncert u parku Zrinjevac. Sa nama je još bila Kravat pukovnija koja je sve to na sebi svojstven način podigla na višu razinu, a kompletan program se odvijao u organizaciji Kluba Sinjana u Zagrebu na čemu im se puno zahvaljujemo. Završni koncert proslave 160 godina Gradske glazbe Sinj biti će uoči Božića kada ćemo uz Božićno-novogodišnje skladbe zaključiti ovaj veliki jubilej.
Hvala vam od srca i svi ste dobrodošli na naše nastupe u ovoj jubilarnoj godini, ali i inače!
Foto: Gradska glazba Sinj
Planinarsko društvo Svilaja
Trenutni predsjednik društva gospodin Zoran Vejić uvest će nas u povijest, ali i sadašnjost te planove za budućnost Društva koje djeluje na području Cetinske krajine već stotinu godina, a danas broji oko 180 članova.
Planinarsko društvo Svilaja iz Sinja osnovano je 1922. godine. Glavni inicijatori i osnivači društva bili su Danilo Milošević i najvažniji zagovornik Šimun Bradić ”Odrinski”, imućni sinjski trgovac te tajnik Kotarskog poglavarstva. Na prijedlog Odrinskog društvo je nazvano PD Svilaja. Među prvim sinjskim planinarima u dokumentima se spominju Antun Majić, Juraj Tripalo, Mirko Kačić kao i mnogi drugi. Svi navedeni se također smatraju začetnicima društva. Društvo je službeno registrirano u Zagrebu dvije godine kasnije, 25. svibnja 1924. godine zbog tadašnje spore administracije, kao HPD ”Svilaja” Sinj i nova podružnica središnjice Hrvatskog planinarskog društva Zagreb.
U dugoj povijesti društva osvojili smo gotovo sve vrhove Hrvatske, ali i one izvan domovine. Jedan od najznačajnih uspona je bio u srpnju 2013. godine kada su se svi članovi društva popeli na Olimp, najvišu planinu Grčke/vrh Mitikas, visok 2917 m. To je i drugi po redu najviši vrh na Balkanu iza Musale u Bugarskoj (2925 m), a koju su sinjski planinari također uspješno osvojili 2009. godine.
Društvo ima svoju markacijsku sekciju koja se bavi označavanjem, markiranjem i čišćenjem planinarskih staza i puteva, tako da su do sada markirali preko 200 km staza. Danas se PD Svilaja skrbi o stazama na Svilaji, Visokoj, Visošnici, jednom dijelu Dinare prema Troglavu i Sutini. Uz markacijsku sekciju djeluje i gospodarska sekcija radi koje su, kako kaže predsjednik društva, napokon nakon 100 godina djelovanja dobili vlastiti i dugo očekivani Planinarski dom 'Orlove Stine' na Svilaji. Kapacitet doma je do 50 ležajeva uz veliki dnevni boravak. Dom je opremljen strujom iz solarnih panela, a vodu crpi iz vlastite cisterne tako da imamo sve uvjete za prihvat pedeset, pa čak i više planinara.
Možete li mi malo više ispričati o Cetinskoj transverzali?
Prije Domovinskog rata mi smo radili tzv. Cetinsku transverzalu, vezni planinarski put koji je trebao povezivati od Sinja preko Visoke, Visošnice, Zelova, Svilaje, Kijevskog Bata, Dinare pa na Troglav, Vještić Goru, Kamešnicu i završiti ponovno u Otoku, odnosno u Sinju. Kompletna staza iznosi oko 200 kilometara s nekoliko pristupnih puteva. Nažalost transverzala je dovršena pred sam početak Domovinskog rata te je nakon rata veliki dio staze bio minski sumnjiv, stoga nismo bili u mogućnosti transverzalu u tom obliku aktivirati, no nedavno je aktivirana kao točkasta transverzala, odnosno sastoji se od 10 točaka. Svi planinari od nas mogu nabaviti dnevnik transverzale te po odrađenom dijelu transverzale otisnutim žigovima za svaki vrh dobiti priznanje i primjerenu značku obilaznika.
Osim Cetinske transverzale posjedujete i karte HGSS-a koje se mogu nabaviti u vašem planinarskom domu?
Jedan od naših članova je gospodin Joža Habijan koji je izvrstan kartograf. On je u suradnji sa HGSS-om autor stručnih karata Svilaja, Kamešnica, Dinara, Troglavska skupina istok i zapad i dr.
Moramo svakako spomenuti i gospodina Borisa Buljana koji je živuća legenda planinarstva u Sinju i član društva više od 60 godina, a u nekoliko navrata bio je i predsjednik društva. Nakon posljednjeg mandata koji je trajao više od 20 godina sada je počasni predsjednik Društva. Također volio bih spomenuti pokojnog Vladu Rajevskoga koji je bio jedan od najzaslužnijih za markacije te Franu Dalbella i Lenka Miloševića koje smatramo elitnom postrojbom, odnosno starom gardom društva koja je tridesetak godina držala planinarsko društvo na okupu.
Za dugogodišnji uspješan rad društvo je primilo brojna priznanja i zahvale. Između ostalog primili smo Zlatni znak Hrvatskoga planinarskog saveza i Nagradu grada Sinja za 1999. godinu. 2022. godine Društvo slavi 100 godina te radi na izdavanju monografije, podizanju internetskih stranica, markiranju Cetinske transverzale i nizu drugih aktivnosti kojima će prigodno obilježiti jubilarnu obljetnicu.
Foto: Željko Zrnčić
Glasilo Svetišta Gospe Sinjske
U nastavku donosimo kratak intervju s dosadašnjim gvardijanom svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Antom Čovom.
Ove godine slavite stotu obljetnicu izdavanja čuvenog glasila ”Gospa Sinjska”. Kao glavni i odgovorni urednik lista recite nam nekoliko najvažnijih činjenica, datuma, same povijesti i okolnosti vezanih za glasilo.
Ove godine se navršava točno stotinu godina od prvog objavljivanja Glasila Svetišta i Župe Gospe Sinjske. Put je bio dugačak, težak, neizvjestan, pun uspona i padova te zahtjevan s obzirom na tadašnje političke prilike i okolnosti.
Prvotno se 1914. godine pojavio Vjesnik Gospe Sinjske da bi na blagdan Svijećnice, odnosno Isusova prikazanja u hramu, 02. veljače 1922. dr. fra Stanko Petrov, mladi profesor Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, potpisao uvodni članak novoga glasila, koje je nazvano Gospa Sinjska – list za uzgoj i pouku katoličkog puka. Bio je njegov glavni urednik sve do 1930. godine te je list pod vodstvom budućih urednika pružao vjernicima Cetinske Krajine, u prozi i stihu, vrlo korisno i zabavno štivo iz pera dobrih suradnika. Tako se i nastavilo sve do završetka Drugog svjetskog rata, točnije u studenome 1944. godine. Naime, tada su ga komunističke vlasti skroz zabranile, kao što su ukinule i sav katolički tisak, a ujedno je nastupio i progon te uhićenja mnogih katoličkih svećenika. Tada je krenuo period nametnute šutnje koja je trajala 30 godina koju smo mi ovdje zvali ”specijalno nametnuta zima” za vrijeme socijalizma. Tek nakon zasjedanja Drugog Vatikanskog sabora (1962.-1965.), tadašnje vlasti su lagano popuštale, pa je konačno Svetište u Sinju odlučilo obnoviti svoje glasilo Gospa Sinjska, koje je bilo zabranjeno puna tri desetljeća. Prvi novi broj izišao je 1. svibnja 1974. godine i do Božića su objavljena četiri broja. Glavni urednik je tada bio fra Mario Stipić, inače profesor fizike i kemije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju i ekonom sinjskog samostana.
Još bih naglasio da se glasilo rado čita u cijeloj našoj domovini i u inozemstvu, što nam je jako drago i na to smo svi jako ponosni! U novije doba uglavnom su gvardijani i upravitelji sinjskog Svetišta glavni urednici lista.
Braćo i sestre, dragi vjernici ja bih završio sljedećim riječima: Neka dobri Bog i Bogorodica Marija prate svojim blagoslovom urednike, pisce, suradnike, podupiratelje i čitatelje Gospina lista, kako bi što više pobožnih duša upoznalo i štovalo svoju Majku Mariju i tako gradilo i stvaralo bolji i sretniji svijet te usrećilo svu Marijinu djecu u našoj domovini Hrvatskoj i cijeloj kugli zemaljskoj! To te iskreno molimo po Gospodinu našemu... Amen!
Foto: Ivana Tepeš
Sinjska Rera
Svima nam je poznata priča o vlaku, čuvenoj Sinjskoj Ferati ili kako su je popularno nazivali Rera – uskotračna željeznica koja je od 12. rujna 1903. do 1. listopada 1962. prometovala između Sinja i Splita. U gospodarskom i socijalnom smislu bila je glavna poveznica između Cetinske krajine i najvećeg hrvatskog grada na jugu. U nastavku donosimo zanimljivo svjedočanstvo jednog Sinjanina rođenog 1952. koji se kao osmogodišnjak imao prilike voziti upravo čuvenim vlakom koji je život značio za Sinj i Cetinsku Krajinu
Kakva su vaša sjećanja i iskustvo kao dječaka koji se vozio feratom?
Prva moja sjećanja za Sinjsku Feratu, tzv. Reru, potječu još iz ranog vremena moga djetinjstva kada sam kao dječak od 5 ili 6 godina, kako sam stanovao blizu željezničke postaje i pruge, trčao gledati taj vlak. To je za mene i moje vršnjake tada bilo nešto čudno i impozantno, a njen zvižduk budio bi nas svako jutro. Mislim da sam bio drugi razred osnovne škole, ustvari 1960. godine, kada sam se prvi i jedini put vozio Rerom. Naš je učitelj organizirao posjet Splitu i Zoološkom vrtu na Marjanu. To je za nas djecu u to vrijeme bio jako zanimljiv i poseban doživljaj, koji je trajao čak 3 sata u jednom smjeru. Tada su moji roditelji doživjeli moj prvi samostalni odlazak od kuće. Majka je spremila narančadu, sok koji se miješao s vodom, a posebno pamtim i sendviče koje smo jeli na tom nezaboravnom putu prema Splitu. Također, bio je to moj prvi susret sa Splitom i Zoološkim vrtom. Stvarno nešto jedinstveno, tako da su mi ta sjećanja ostala urezana za cijeli život.
Jeste li na neki način bili tužni kad je Sinjska ferata prestala prometovati 01. listopada 1962. godine? Možete li se prisjetiti tog događaja i što mislite kako se to odrazilo na stanovništvo Cetinske Krajine?
Da, naravno, sjećam se tog događaja. Meni kao desetogodišnjaku je bilo žao, ali i čudno što su vlasti ukinule prometovanje željeznicom Sinj - Split te kako je sve to odjednom stalo, kao u nekakvom crno - bijelom filmu. Međutim, kako sam se tada razvijao i rastao, nisam bio svjestan niti sam vodio računa da je to teško palo odraslim ljudima, težacima i radnicima koji bi išli na posao u Split. Sve one bakice iz Zagore koje bi se nakrcale vrčevima mlijeka, vučijama, domaćim suhomesnatim proizvodima, sirevima, jajima, mesom, ali i živim životinjama... Njima je taj događaj siguran sam jako, jako teško pao.
Smatram kako je najbolji opis i svjedočanstvo izrekao gospodin Marko Grbeša, nekadašnji prometnik vlakova na željezničkoj postaji u Sinju. Nakon mnogih godina provedenih u službi:
”Da, bilo je to 30. rujna 1962. godine i tog dana sam ja vlak broj 3834 otpremio na posljednje putovanje. Tog dana čuo se posljednji zvižduk ferate, rere kako ju je narod prozvao, i to mi je bio najtužniji dan u mom životu. S rerom i ja sam umra, ja sam nesta' s njezinim zadnjim zviždukom. I uvijek mi je to u duši, jer rera je bila duša Sinja i ciloga ovoga kraja, ka' i Gospa Sinjska”.
Foto: TZG Sinja
Klapa Sinj
Ove godine Klapa Sinj slavi 40 godina svoga postojanja, a mi smo porazgovarali s glazbenikom, producentom i voditeljem klape Sinj gospodinom Mojmirom Čačijom.
Recite nam nešto više o osnutku klape Sinj, njenim članovima, gostovanjima kako u Lijepoj Našoj, tako i u inozemstvu.
Ove godine slavimo četrdesetu obljetnicu postojanja koja mi se osobno čini vrlo velikom. Dakle klapa Sinj je osnovana 1982. godine od kada čuva i njeguje izvornu dalmatinsku klapsku pjesmu i promovira hrvatsku glazbenu baštinu u domovini i inozemstvu. Klapa se sastoji od desetak pjevača (uglavnom od 8 do 10 članova). Ovogodišnju obljetnicu ćemo zaokružiti tradicionalnim svečanim koncertom 09. kolovoza u Sinju tijekom Alkarskih svečanosti, a u Zagrebu također planiramo održati jedan svečani koncert u HNK-u vjerojatno u jesenskom ili zimskom terminu.
U zadnjih 40 godina imamo osam glazbenih izdanja, što audio, što video projekata na koje smo jako ponosni. Mi želimo, tj. cilj nam je održavati i sačuvati izvornu klapsku dalmatinsku pjesmu za što je najbolji primjer pjesma Jute san se zajubia – pjevana u izvornom klapskom obliku koja tako zadržava svoj šarm i jačinu.
Nastupali smo na svim domaćim festivalima (imamo preko 20 nagrada s Omiškog festivala), ali i na stranim koji su nam bili vrlo vrijedni, no posebno nam je važan festival marijanske i duhovne glazbe Klape Gospi Sinjskoj u a cappella noti. Bili smo pozvani u Italiju, Španjolsku, Njemačku, Češku, čak i u Rusiju i Finsku, međutim zbog financijskih mogućnosti nismo otišli tamo. No, bili smo na turneji u SAD-u, gdje smo nastupali u New Yorku, Chicagu i Washingtonu, (nastupili smo u čuvenom Kennedyjevom Centru) te na kratkoj turneji u Južnoj Americi.
Smatram da je svaki pjevač važan i mora dati obol na svoj solistički način, a onda klapa zajednički na svoj. Naravno da bismo pristali na suradnju i s nekim pjevačem svjetskog glasa, jer bi to bilo medijski jako i primijećeno. Kao što je radio Paul Simon sa legendarnim albumom Graceland 1986. godine. Na taj način bi bili prezentirani i vani. Kad bi se pojavio netko takvog profila, mi smo za suradnju.
U ova četiri desetljeća mnogo se toga dogodilo. Imamo više od 30 priznanja što domaćih, što stranih. Gdje god smo bili vani na festivalima uvijek smo donosili zlatne medalje! Naša budućnost je u tome da nastojimo održati ovu klapu koja je sada i svakih možda godinu ili dvije pomlađena s jednim do dva nova pjevača kako bi se tradicija klapskog pjevanja u Sinju nastavila. Cilj nam je da klapsko pjevanje u Sinju preživi i dalje raste, a dobar pokazatelj su nove klape u okolici koje su nedavno stasale po uzoru na nas u Hrvacama, Otoku, Trilju, Dicmu i drugdje. Sigurno smo pomogli u tome da se profiliraju nove generacije klapskih pjevača.
Foto: Ivan Alebić
Klub Navijača Sinjski Maligani
Krilatica kluba: Neka dođu!!
Sinjski maligani su strastvena i energična navijačka skupina Košarkaškog kluba Alkar koja prati svoj klub od samih početaka igranja košarke u Sinju. Službeno su osnovani 1982. godine, a djeluju i danas. No, navijači Alkara pratili su klub i puno ranije, od osnivanja 1955. godine, o čemu nam svjedoče brojne fotografije s utakmica na igralištu pokraj gradskog kina (bivša Sokolana) koje je tada nosilo naziv Dinarka.
Najvažniji događaj u povijesti KK Alkar, pa tako i navijača Maligana, je finale kupa bivše SFRJ u Metkoviću iz 1984. godine između Alkara i Bosne, koji su naši Sinjani nažalost izgubili. Međutim, to je bilo pravo „vatreno krštenje“ i puno priznanje u cijeloj tadašnjoj državi. Dakle, pored najvažnije sporedne stvari u životu – nogometa, košarka je u Sinju već tada bila vrlo popularna, u odnosu na ostale sredine u Dalmaciji, te se može s pravom reći da je Sinj u to doba bio jedan od važnih hrvatskih košarkaških centara.
Pored KK Alkara, Sinjski Maligani su velika navijačka potpora i najstarijem sinjskom nogometnom klubu NK Junaku, osnovanom još davne 1916. godine. Maligani nemaju direktnog vođu, nego postoji nekoliko ljudi u klubu koji se ističu u organizacijskom smislu. Tako se prije svake utakmice navijači okupljaju u prostorijama Kluba navijača, a zatim se uz navijanje ide prema dvorani ili igralištu.
Ove godine slavimo 40 godina našeg postojanja i ovom prigodom se zahvaljujemo svim članovima, svim dragim ljudima, a posebno poglavarstvu grada Sinja i našem gradonačelniku koji su na bilo koji način pomogli i još uvijek pomažu Klub sinjskih Maligana.
Gradu Sinju i njegovim organizacijama i simbolima želimo sretnu jubilarnu godinu, a svim stanovnicima prosperitet i blagoslov, uz zagovor drage Gospe Sinjske!