Socijalni odnosi između viših i nižih slojeva u ovoj drami najjasniji su pri analizi odnosa barunice Castelli prema ženama čiju je situaciju i sama dijelila prije udaje za Ignjata. Iako je ona daleko od suosjećajne kršćanske duše jer po nižim slojevima doslovno gazi, njoj je takav status u društvu potreban i dobrodošao budući da joj osigurava dobar glas...
Neupitna Krležina socijalna osviještenost na poseban je način prisutna u njegovu međuratnom stvaralaštvu. U „Gospodi Glembajevima“ pomalo nas podsjeća na tematiku „Posljednjih Stipančića“ koji govore o plemićkoj obitelji koja propada, iako se u njima Novak u prvom redu bavi generacijskim i rodnim odnosima. Krleža u prvi plan stavlja razlike među slojevima. U Hrvatskoj je kmetstvo službeno ukinuo 1848.ban Josip Jelačić te kategorija kmeta nakon toga više nije formalnopravno postojala. Premda je to trebalo podrazumijevati da ni klasa plemstva više ne postoji budući da su te dvije klase živjele u simbiotskom feudalnom odnosu, plemstvo je postojalo i nakon toga kao prežitak iz prošlih razdoblja. Naviknuto uglavnom na luksuzan život i nevično radu (nikad se nije bavilo zemljoradnjom ni kućanskim poslovima), plemstvo je tražilo način na koji će starim stilom života živjeti u novoj društvenoj stvarnosti. Često je u svojim domovima zapošljavalo sluge prema kojima se odnosilo kao prema svojem vlasništvu.
Foto: Pixabay
Glembajevi su se tako odnosili prema svima iz nižih slojeva. Jedini strah koji su pri tome imali nije onaj od Boga nego strah pred gubitkom vlastita ugleda u javnosti i ponekad su se, samo zbog njega, predstavljali kao dobrotvori. Tako je barunica Castelli još i predsjednica jednog takvog Dobrotvornog ureda. Socijalni odnosi između viših i nižih slojeva u ovoj drami najjasniji su pri analizi odnosa barunice Castelli prema ženama čiju je situaciju i sama dijelila prije udaje za Ignjata. Iako je ona daleko od suosjećajne kršćanske duše jer po nižim slojevima doslovno gazi, njoj je takav status u društvu potreban i dobrodošao budući da joj osigurava dobar glas i uvjerljivo prijateljstvo sa Silberbrandtom. To je zasigurno jedan od načina kupovanja političkih glasova kakvima smo svjedoci i danas, doduše uglavnom samo u izborno vrijeme. Kada postoji opasnost da ljudi iz nižih ili najnižih slojeva posvjedoče o njezinoj zloći ili samo o nesreći koju je prouzročila, kuća Glembaj nastojat će iskoristiti svu moć koju ima da takva izjava nikad ne izađe u javnost, jer ne bi štetila samo barunici Castelli već čitavoj dinastiji. Ali njoj je samoj ugled toliko važan budući da nema „slavnu prošlost“, a među više slojeve ušla je udajom za Ignjata Glembaja. Ona, koja je na sličan način proživjela dobar dio života, nema suosjećanja prema siromašnima. Poslije će priznati da se i udala jedino radi novca i dobroga glasa.
Foto: Pixabay
Dakle, odnos barunice Castelli prema nižim slojevima dvoličan je. Tiskanje izjave u novinama kojom se za smrt stare Rupertove tereti barunica naziva se crvenom štampom. A upravo ta socijalistička štampa, koja je neovisna od Glembajevskih centara moći, može iznijeti neke činjenice čega se Glembajevi s pravom boje, na primjer smrt stare Rupertove i Fanike Canjeg. No zastupnik Glembajevih reći će: „Poznamo mi taj reporterski rekvizit vrlo dobro. To su socijaldemokratski šlageri kojima ne treba nasjesti, gospodo!“ Oni će sastaviti novu izjavu o toj nesretnoj smrti, do koje je došlo kada su baruničina kola pregazila Rupertovu: „Rupertica prije svega nije bila nikakva radnica nego prosjakinja, dakle pasivan član društva, neke vrste parazit! Treba naglasiti... da je stara ubogarka redovno pila po rakijašnicama...I to treba štampati, kako je kočijaš na zaokretu, propisno, u smislu cestoredarstvenog propisa, dva puta viknuo „hop-hop“, i kako barunica nije vozila brzinom većom od dopuštene.“ Ti niži slojevi, veoma rijetko primani u rezidenciju Glembaj, sada imaju mjesto na kojem mogu široj javnosti ispričati kako su bili odbijeni s vrata dobrotvora. Glembajevi se sada mogu samo nadati da viši slojevi neće povjerovati u priče koje socijalisti o njima šire.
Foto: Pixabay
Zanimljivo je da Krleža predstavnike nižih slojeva koje dovodi u kontakt s Glembajevima ne nalazi među onima koji bi neprestano dosađivali na njihovim vratima, kao neki prosci. On u priču o Glembajevima upleće ženu iz niže klase u trenutku egzistencijalne dramatike, koja se, trudna, nalazi u situaciji biti ili ne biti. Moli za milost, ali od Glembajevih kao odgovor dobiva „ne biti“.
Zanimljivo je i to da se na kućnom banketu, prilikom rasprave o tome je li potrebno tiskati protuizjavu u novinama, Silberbrandt, predstavnik visokog klera, u najvećoj mjeri brine zbog toga što je sve to barunici prouzrokovalo migrenu. Prikazana je iznimna nezainteresiranost plemstva i crkve za niži društveni sloj koji je, pak, prikazan u krajnjoj bijedi koja zahtjeva umjetnost preživljavanja. A za tu njihovu bijedu Krleža optužuje upravo nezainteresiranu crkvu i plemstvo. Društvenu je nepravdu moguće ispraviti jedino žurnim uvođenjem socijalizma – u to je Krleža još 1920-ih vjerovao i o tome je u ovoj drami najjasnije progovorio. Leone je, iako Glembaj, taj koji prenosi Krležine misli. Kao intelektualac, a prije svega kao umjetnik, on ima osjećaja za čovjeka više nego što to imaju cestoredarstveni propisi i kazneni zakon.
Foto: Pixabay
Cijelu dramu oko smrti mlade žene u kući Glembaj on komentira na sljedeći način: „Ja mislim da svi ti vaši razlozi i proturazlozi zajedno neće oživiti one mrtve žene... Pa da žena nije bila puštena u stan! Ona je izučena švelja i htjela je da joj barunica kupi jednu Singer-mašinu... Ja sam mislio da govorim s jednom sirotom koja traži barunicu kao dobrotvorku! Na to sam ja njoj rekao: „Ako vi od ovih dobrotvora očekujete spas, onda vam je bolje da odmah skočite kroz prozor!“ Ipak, pritom je Leone više zainteresiran za omalovažavanje barunice Castelli nego što bi bio zainteresiran za pomoć nesretnoj ženi koju, doduše, žali.
Na te riječi Silberbrandt mu odgovara: „Vi ste neupućeni, gospodine doktore, jer da ste upućeni u karitativni rad Preuzvišene milostive barunice, ne biste sve te divne kršćanske rezultate mogli nazvati paradom! Dozvolite mi: cifre govore. Samo tekuće godine pod predsjedništvom barunice izdano je sto pedeset i sedam pari cipela, tri stotine dječjih kompleta, osam stotina...“ Leone ovdje preuzima ulogu onoga koji se ograđuje od iskvarenosti Glembajevih i njihova prijezira prema najbjednijima, dok istovremeno šalje njima apstraktne Singer-mašine koje im neće puno pomoći pri borbi za vlastitu egzistenciju. Da, on smatra da je Faniki Canjeg dizao moral kad joj je rekao da se ne ponizuje pred baruničinim vratima, ali njoj život nije ovisio o moralu nego o konkretnoj materijalnoj pomoći. Tu moralnu potporu, tako potrebnu za egzistenciju, Leone naziva Singer mašinom koju dotična nije prepoznala na isti način, zbog čega si je oduzela život.