-avatar.jpg){kind=avatar}
Svetačke sličice umetale su se u molitvenike (i druge knjige ako ih je bilo u kući) kao svojevrsni straničnici..., ljudi su ih donosili svojim kućama kao uspomenu i suvenir s hodočašća, pogotovo iz Marijinih svetišta..., bile su predmetom darivanja među prijateljima, vjeroučitelji i časne sestre darivale su ih svojim učenicima, a djeca su se posebno veselila sličicama koje su im darivali svećenici prilikom blagoslova kuća...
Foto: Nikola Cik
Među najpopularnije predmete pučke pobožnosti spadaju svetačke sličice koje se u različitim hrvatskim krajevima različito nazivaju. Jedan od takvih naziva je i „kipici“ koji se koristi u kajkavskim krajevima, a potječe od toga što se velike uokvirene svetačke slike koje se postavljaju na zidove nazivaju „kipi“, pa se za sličice maloga formata koristi umanjenica – „kipici“. Svetačke sličice svrstavamo u kategoriju devocionalija, odnosno predmeta kojima se izražava pobožnost te štovanje svetaca i božanskih osoba. Ovakve sličice smatramo predmetima pučke pobožnosti jer su namijenjene puku, točnije pobožnom narodu i vjernicima te ne nalaze svoje mjesto u službenoj liturgiji. Stoga ih je pogrešno smatrati sakralnim predmetima. Neprikladan je i sam naziv „svete sličice“ jer one kao suvenir i predmet svakodnevne upotrebe mogu i ne moraju biti posvećene (blagoslovljene), a sama činjenica da su na njima prikazani svetački i religijski motivi nije dovoljna da ih smatramo svetima.
Foto: Nikola Cik
Svetačke sličice umetale su se u molitvenike (i druge knjige ako ih je bilo u kući) kao svojevrsni straničnici, a na poleđini mnogih sličica otisnute su molitve pa služe kao dopuna molitveniku. Redovito su ih ljudi donosili svojim kućama kao uspomenu i suvenir s hodočašća, pogotovo iz Marijinih svetišta. Sličice su bile predmetom darivanja među prijateljima, vjeroučitelji i časne sestre darivale su ih svojim učenicima, a djeca su se posebno veselila sličicama koje su im darivali svećenici prilikom blagoslova kuća. Svetačke sličice stavljale su se na pokojnike kada su ležali na odru i bile su pokapane s njima. Darivali su ih svećenici prilikom primanja sakramenata (prva pričest, potvrda, pa čak i vjenčanje) pa zbog toga neke sličice na svojoj poleđini imaju rukom ispisane posvete i poruke s datumom darivanja. Posebno otisnutu posvetu imaju sličice koje su izrađene kao uspomena na važne događaje kao što su proštenja, kongresi, posvete crkve, kapele ili kipova. Nerijetko su umjetnička djela motiv koji se prikazuje na njima. Svetačke sličice i danas obavezno dijele mladomisnici kao uspomenu na svoju mladu misu, a zlatomisnici pri proslavi jubileja. Takve svetačke sličice možemo smatrati povijesnim izvorom. One ujedno svjedoče o razvoju štovanja svetaca i blaženika, a posebno su zanimljive kao sredstvo širenja pobožnosti i glasa o svetosti neke osobe za koju se želi postići beatifikacija. Pomoću njih se mogu ispričati priče o hodočasničkim putevima naših predaka kao i o razvoju popularnih svetišta.
Foto Nikola Cik
Osim svetaca i blaženika na sličicama su najčešće prikazani Majka Božja i Isus Krist te različiti prizori iz evanđelja, pa čak i alegorijski prikazi poput ustanovljenja euharistije. U svetačke sličice možemo ubrojiti i one na kojima su prikazane žive osobe, kao što su pape ili biskupi. Na sličicama mogu biti i prikazi crkava, pogotovo ako su to proštenišne crkve (primjerice bazilika u Mariji Bistrici) i oltarne slike ili čak čitavi oltari. Sačuvane sličice mogu biti svjedočanstvo o nekom hodočašću, a za neke možemo pouzdano utvrditi gdje su i kada tiskane. Stoga su one zanimljive i iz perspektive poznavanja razvoja tiskarstva i grafičkog oblikovanja u Hrvatskoj. Kod nas se najčešće mogu pronaći sličice iz susjednih zemalja, pogotovo iz Italije i zemalja njemačkog govornog područja, ali i Mađarske, Češke i Francuske gdje je umijeće njihovog oblikovanja i tiskanja dostiglo vrhunac još krajem 19. stoljeća.
Foto: Nikola Cik
Iako svetačke sličice za vjernike imaju manju važnost od molitvenika i krunice, ljudi ih rado skupljaju. Svatko nastoji imati sličicu sveca čije ime nosi ili kojeg drugog zaštitnika. Interes za njihovo skupljanje ne prestaje, bilo iz pobožnosti pa ih promatramo kao vjerske predmete, bilo iz želje da se sačuvaju kao etnografski predmeti, što je danas češći slučaj. Osim u privatnim i obiteljskim zbirkama, svetačke sličice čuvaju se u baštinskim ustanovama (najčešće u grafičkim zbirkama), a podjednako su zastupljene u muzejima, arhivima i knjižnicama. U posljednje vrijeme svjedočimo sve češćim izložbenim projektima različitih ustanova u Hrvatskoj koje su priredile prigodne izložbe svetačkih sličica (Muzej Valpovštine, Muzej grada Koprivnice, Zavičajni muzej u Virju, Muzej Prigorja i drugi) ili su one bile važan dio izložbenih projekata o pučkoj pobožnosti. Jedan od takvih primjera je izložbeni projekt Miroslava Šarića pod nazivom „Kad cvatu bijeli ljiljani“ posvećen pučkoj pobožnosti sv. Antunu Padovanskom u našičkom i slatinskom kraju koji je obišao nekoliko različitih muzeja. Dodajmo da su svetačke sličice vrlo prikladne za stvaranje digitalnih zbirka (time i za virtualne izložbe) pri čemu su posebnu vrijednost imaju objavljeni podaci o njihovu nastanku i njihovim tehničkim obilježjima. Zanimljive primjere možemo vidjeti u zbirkama dostupnima na mrežnom mjestu Muzeja za umjetnost i obrt. Naša je zadaća da ih sačuvamo za buduće naraštaje i da ih na dostojan način predstavljamo javnosti u različitim prigodama.