Tragom bogdanovačke tradicije

Tko je 1990-ih pomislio da je zatro svaki trag kulture u Bogdanovcima nadomak Vukovara u Srijemu, ne bi mogao ni slutiti kako će se tradicija u ovom hrvatskom mjestu vratiti na velika vrata…

Tome je uvelike pridonio i pridonosi svojevrsni umjetnik i djelatnik u kulturi Mario Kiš kojega se najčešće pronalazi dok vrijedno radi za tkalačkim stanom ili pak ovih dana gdje u posebno uređenoj „šokačkoj sobi“ ukrašava uskršnje pisanice.

Foto: KUD "Seljačka sloga" Bogdanovci

Mladi Bogdanovčanin je dokaz da svako mjesto ima svojega tradicijskog čuvara koji je na vlastitoj koži osjetio što znači kad ti netko pokuša zatrijeti tradiciju i kad ju mukotrpno uspiješ oživjeti i konačno živjeti. Rijetki su zaljubljenici u folklor Slavonije i Srijema pa i šire, koji nisu upoznati s radom toga „majstora svojeg zanata“. Upijajući znanje od malih nogu, preko progonstva u Podravskim Podgajcima do povratka u rodne Bogdanovce, Mario je odlučio sačuvati od zaborava sve ono što se u njegovu razrušenu mjestu stvaralo do početka Domovinskoga rata i po čemu je taj kraj u tradicijskom smislu bio prepoznatljiv. Ovih smo dana s njime zapodjenuli razgovor kako bismo saznali čime se on to bavi i što ga potiče na takav angažman.

Foto: Mario Kiš

Mario, otkud tolika zaljubljenost u tradiciju i folklor bogdanovačkoga kraja?

Zaljubljenost i zanimanje za našu tradiciju počeli su vjerojatno preko kazivanja mojih starih, jer kad izgubite sve, u vama tada jača inat i prkos. Tako sam od malih nogu slušao priče baka i djedova, što su sve nekad imali, što su stjecali godinama, za što su se borili, stvarali, i na kraju sve izgubili u ratu. Baka Manda mi je najviše usadila tu ljubav prema Šokadiji tako da bi mi kazivala što je sve posjedovala od nošnje, tumačila bi mi običaje, upućivala u izradu tradicijskih rukotvorina i proširivala mi spoznaje o povijesti našega sela. Već kao osnovnoškolac, u Podravskim Podgajcima gdje smo bili u progonstvu, počeo sam skupljati starine, krenuo sam u kulturno-umjetničko društvo i pomalo se izgrađivao te stjecao određena znanja.

Foto: Mario Kiš

Koliko je Domovinski rat utjecao na odabir tvoje kasnije preokupacije?

Rat je puno utjecao, jer Bogdanovci su jedno od najviše stradalih i razorenih sela u Hrvatskoj i na mene je to ostavilo dubok trag u samom djetinjstvu i odrastanju. Samim time sam i više zavolio našu tradiciju te se posvetio njenoj obnovi i istraživanju, budući da je bilo i malo pisanih tragova o prošlosti našega mjesta, a sve je započelo otkrićem jednog starog tkalačkog stana.

Foto: Mario Kiš

Što se dogodilo nakon prvoga susreta s tkalačkim stanom i gdje te je to otkriće dovelo?

U progonstvu u Podravskim Podgajcima s jednog sam tavana skinuo tkalački stan te ga sastavio uz pomoć mještana. To je bilo u sedmom razredu osnovne škole i od toga dana započinje moja tkalačka priča. Počeo sam s tkanim stazama od rabljene odjeće koja se reže pa se utka u staze, sve do finog tankog tkanja. Danas ponajviše tkam tkanice trobojnice i pregače raznoraznih ornamenata koje pripadaju Bogdanovcima i široj okolici, a sastavni su dio muške i ženske narodne nošnje. Kvaliteta izrade tradicijskih predmeta u Slavoniji i Srijemu danas uglavnom opada, iako su potrebe sve veće, a sve je manje majstora određenih zanata što me također ponukalo da ustrajem u svojem naumu.

Foto: Mario Kiš

Posebno si angažiran u vrijeme Uskrsa – što točno izrađuješ u to doba i po čemu je tvoj kraj u tome smislu poznat?

Kod nas se napose izrađuju svilopisi – jaja šarana voskom što je i jedna od najstarijih tehnika ukrašavanja jaja. Imamo staru ornamentiku koja se prenosi s generacije na generaciju, a takva su se jaja poklanjala za Uskrs dragim i posebnim osobama kao npr. djevojke mladićima i sl. Postoji još jedna tehnika ukrašavanja u našemu mjestu, također je jako stara, a odnosi se na vezenje jaja pamučnim koncem i svilom raznih boja i danas je to zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Obje tehnike naučio sam od svoje bake Mande koja je sada 90-godišnjakinja i koja ih i dalje izrađuje!

Foto: Mario Kiš

Dijeliš li s drugima iskustva izrade navedenih predmeta, jesi li imao prilike negdje prikazivati svoj rad i kakva je zainteresiranost?

Znanje prenosim i na mlađe generacije, ponajprije u našem KUD-u „Seljačka sloga“ gdje sam odnedavno i predsjednik, a sudjelujem na raznim radionicama, izložbama i skupovima istomišljenika i zaljubljenika u tradicijsku baštinu. Održavam radionice za djecu i odrasle pogotovo o tehnikama izrade uskršnjih jaja, što im bude izrazito zanimljivo. Slučaj s tkanjem baš nije takav jer je kompliciraniji i zahtijeva dosta tradicijskih sprava.

Foto: Mario Kiš

Bogdanovci i Srijem uz entuzijaste poput tebe imat će u tradicijskom smislu svjetlu budućnost. Kakva je tvoja poruka za one kojima rat nije ništa uništio, a opet slabo mare za kulturu svojega kraja?

Žalosti me kad vidim sela koja su bogata tradicijskom baštinom i narodnom nošnjom, a bacaju je ili uništavaju, dok mi ovdje koji to volimo, nemamo... Skoro sve što smo nabavili morali smo kupiti, ponešto smo dobili, jer naše je izvorno izgorjelo u ratu. To me boli i pogađa, jer i mi smo prije imali kao i sva mjesta gdje nije bilo rata, a sada kupujemo, tko zna, možda i svoje stvari što je nekada, netko od nas otuđio. Volimo stoga i poštujmo svoju tradiciju jer kako i poslovica kaže: „Bolje da izumre selo nego običaji“ ili u protivnom jednoga dana nećemo znati tko smo i što smo.

Povezani članci
or

For faster login or register use your social account.

Connect with Facebook