Nekad pojam mukotrpnoga rada i zalaganja, a danas podsjetnik na bogatu baštinu Brela, višnja maraska utkana je u mnoge životne priče…
Lijepa naša – kako je rado nazivamo – u svom razmjerno malom prostoru bogata je različitostima. Istok, zapad, jug… svaki kutak Hrvatske nudi nešto drugo i rijetko ćemo naići na mjesta s istim obilježjima i značajkama. Bogatstvo u različitosti naš je adut i na njemu se itekako isplati graditi turističke priče. Jedna takva priča stiže nam iz središnje Dalmacije, točnije iz Brela, a razlog se krije u sočnom plodu – višnji maraski.
.
Foto: TZ Brela
Nekadašnji uzgoj višanja u Brelima ne može se usporediti s načinom uzgoja višanja danas, a ni život lokalne zajednice koju je ta voćarska kultura definirala ne da se usporediti s današnjim duhom zajedništva u Brelima koji oblikuju neke druge kulture i neka druga zanimanja. Naime, kako je to netko negdje zgodno zamijetio, početkom druge polovice prošlog stoljeća višnja maraska bila je cijenjena kao što je danas cijenjeno prvoklasno maslinovo ulje. A tomu nije samo razlog izvrsnost njezina ploda, nego i silan trud koji je bilo potrebno uložiti u njezin uzgoj, branje plodova i distribuciju.
Zato i ne čudi da se mnogi mještani zapravo s nelagodom prisjećaju mukotrpna rada i zalaganja te sjetno zaključuju da su sada ipak nastupila neka mirnija vremena. No unatoč tegobnom i trudnom poslu oko višanja i živome sjećanju na njega, mnogi kažu da su ih višnje maraske zapravo definirale kao mjesto, obitelj i pojedince te da su zahvaljujući maraskinom plodu osjetili i slatkoću njihova branja i radost distribucije plodova koja je podrazumijevala prodaju i u udaljene dijelove Europe. A višnji iz Brela – nije bilo i nema premca!
Foto: Tom Dubravec/Cropix
Nekad izvor egzistencije, a danas je tek zanimljivost iz obiteljske prošlosti kao i specifična priča koju svaki namjernik u Brela mora čuti. Upravo je tu višnja maraska pronašla svoje najpogodnije mjesto pa se breljanska, koju nazivaju „sokoluša“, smatra jednom od najkvalitetnijih sorti višanja na svijetu. Ako će nas ijedna višnja tako omamiti svojim okusom, to je ona s potpisom Brela budući da se nijedna druga nije tako proslavila kao ona.
Zasluga za svjetsku slavu višnje maraske ne pripada samo vrijednim mještanima Brela i njihovu trudu, već i zemljopisnim karakteristikama južnih obronaka Biokova koji se terasasto spuštaju prema morskoj obali. Upravo sjeverni dio tog specifičnog uskog područja podbiokovlja dom je masline, vinove loze i breljanske „sokoluše“. Mjesni mikroklimatski uvjeti u sprezi s kakvoćom tla proizveli su plod s idealnim omjerom vode i suhe tvari, ključnim za kvalitetu ploda. Prisojna strana Biokova pokazala se dobitnom kombinacijom za uzgoj ovih kultura i premda je bavljenje višnjama u padu, neke još uvijek tamo pronalaze svoje „rodno tlo“.
Foto: TZ Brela
Danas je breljanska višnja poput lika iz legende: kolaju o njoj svakojake priče. Jedne su nostalgične jer evociraju razigrane slike ljetne berbe, druge se dotiču kalkulacija uloženog truda i dobiti, a treće se pitaju je li ta višnja uistinu „nestala“ i je li prošlost njezina sadašnja zbiljska adresa? Ne, neće biti. Višnja maraska živi i dalje. Manje je ima, to je istina, dijelom je „podivljala“, ali nije nestala. Našla je svoju ulogu u suvremenom kulinarstvu, u jelima, koktelima, likerima i slatkišima. Ali, i u literaturi!
Ta se „sokoluša“ (Prunus cerasus var. marasca), dakle autohtona i originalna sorta koja je selekcionirana upravo u Brelima, našla i u publikaciji breljanskih učenika koji su izdali slikovnicu „Iz Brela, e pa šta!“, a koja je, kako navodi njihova školska stranica, u Breljanima pobudila „nostalgiju na dane kad su Brela živjela od uzgoja višanja“. Sama publikacija nastala je prema sjećanjima mještanke Nade Žamić, bake tadašnjeg učenika 8. razreda Gabriela Antuna Šošića.
Foto: Tom Dubravec/Cropix
Koliko je konačno višnja maraska postala dijelom simbioze voćke i čovjeka govore i poznati stihovi književnika Petra Gudelja:
Ime mi je gorko, iz bajamove jezgre.
Oko bajama rasle i rađale višnje maraske.
Navrnute na rašeljke,
Iz prastare breljanske zemlje
Izvlačile hranu i lijek.
Po cijelom svijetu poznatu žesticu maraskino.
Kad bi višnja obilno rodila,
Breljani bi s ponosom kazivali:
Iz Brela sam, e, pa šta!
I doista, Breljani s ponosom mogu reći odakle dolaze jer njihovo mjesto prijestolnica je višnje maraske. Prkos, koji u sebi sadrži tek ljubav prema rodnom kraju, kao i sreća kad bi višnja obilno rodila, mnogo govore i o hrvatskome čovjeku. Naš je čovjek uvijek mukotrpno radio i znao je da ga plod njegova rada nikada neće iznevjeriti jer se temelji na darovima Onoga čiji su darovi preobilni. Neka nas priča o povezanosti breljanskoga čovjeka i njegove voćke podsjeti na to da je potrebno dati sve od sebe želimo li konačno uživati u plodovima svoga rada.