Kroz svoja djela, osim što nastoji popularizirati historijsku tematiku, Marija Jurić Zagorka progovara i o stanju žena u društvu
Temeljna odrednica života žene jest da je ona ovisna o muškarcu. Prirodna socijalna forma predviđena za nju je brak, a prirodni ambijent je kuća (supružnička ili samostan). Žena je podložna vlasti muškaraca (oca i muža) koja se percipira kao zaštitnička zbog “prirodne” ženske psihičke i fizičke slabosti. U takvim društvenim okolnostima nastaju Zagorkini romani u kojima se javlja motiv zatočene žene...
Foto: Pexels
U „Tajni krvavog mosta“ Stanka se nalazi zatočena u samostanskom podzemnom zatvoru, gdje ju je zatočio jedan muškarac, dok je drugi oslobađa. Stanka se presvlači zbog potrebe grofice Lehotske za slobodnim kretanjem u društvu. Tako kao jedna od plemića saznaje sve detalje u vezi s ubojstvima i pljačkanjem, a i sama se nekoliko puta muškom odvažnošću obračunava s razbojnicima i ubojicama. Osim toga, sudjeluje u muškim političkim razgovorima. Prizor bala u Varaždinu na kojem se plemići u jednom trenutku zatvaraju u dvoranu, kako bi raspravljali o tome tko će biti ban, dok njihove gospođe mogu to vrijeme iskoristiti za popravljanje šminke i promjenu toaleta, jasno govori da su ženama zatvorena vrata za sudjelovanje u političkim pitanjima. U tome vijećanju sudjeluje i Stanka, jer je obučena u muško odijelo.
Presvlačenje žene u muškarca je trajno prisutan motiv Zagorkinih djela. U svim romanima junakinja se barem jednom presvlači kako bi postigla nešto do čega kao žena ne može doći. Zagorka kroz to presvlačenje pokazuje da žena nije ništa manje sposobna od muškarca. Štoviše, kada se muškarci prema njoj odnose s uvažavanjem, kada je doživljavaju kao jednog od njih, ona se pokazuje superiornom nad njima. O tome što bi žena učinila da ima moć kao muškarac govori njen lik Gordane (utjecaj na Matijaša Korvina) i lik Nere (utjecaj na Josipa II.). Osim toga, djelovanje glavnog junaka je uvijek posve podređeno djelovanju junakinje, što je vrlo neobično za trivijalnu književnost.
Foto: Unsplash
Zagorka iz bajki preuzima fenomen crno – bijele tehnike u ocrtavanju likova. „Crni“ likovi su pokretači radnje, oni su organizatori spletki, dok se „bijeli“ likovi nalaze u stalnom aktivnom stanju izmicanja opasnostima koje im prijete djelovanjem crnih likova. Kod Zagorke djelovanje „crnih“ i „bijelih“ aktivira se već spomenutim momentom presvlačenja, odnosno govori dualizmom ličnosti također karakterističnim za trivijalnu književnost. Spomenuto presvlačenje u muškarca, ali i u sluge, seljake, niže plemiće i razbojnike… Vrlo se često koristi i izuzetno funkcionalno prerušavanje na balovima pod maskama. Jedan lik može biti i višestruka ličnost kao što je to barunica Lehotska, čije su mnoge uloge ujedno i rješenja mnogih tajni. Pa je tako „njen lik sa svojom mnogostrukošću jedinstvena okosnica romana Tajna krvavog mosta.“ Njen će se ljubavnik – ubojica plemića i osvetnik – poslije više stotina stranica u novom romanu pojaviti kao prerušeni dvorski svećenik.
Foto: Unsplash
Tekst koji je kompliciran od zapleta do događaja koji se nižu bez predaha ne bi mogao podnijeti uvođenje većeg broja likova. Zato se isti likovi pojavljuju u ključnim trenucima bilo kao prerušeni i neprepoznatljivi ili kao nosioci svojih stalnih funkcija. Osim toga, pomoću istih likova se ostvaruje jedinstvo romana koje bi se inače raspalo na niz nepovezanih ili slabo povezanih dijelova, odnosno poglavlja. Zbog toga je ključna njihova nepromjenjivost u djelu, odnosno funkcioniranje likova kao onakvih zadanih u početku, to jest „crnih“ ili „bijelih“. Postoji još jedan razlog zbog kojeg likovi ostaju nepromjenjivi, naime njihovo detaljnije psihološko karakteriziranje zaustavilo bi razvijanje epizoda i smjenjivanje događaja, što je temelj Zagorkinih romana. Struktura zbivanja trivijalnog romana otvorena je nadovezivanju novih epizoda. Težnja za sveobuhvatnošću, razgranatošću, beskrajem, koja potječe iz samog oblika romana rezultira nastavkom priče. Nastojanje svladavanja sila zla u brojnim epizodama te sprječavanje da se taj cilj postigne jest neiscrpno. Ostvarenje cilja znači kraj romana.
Foto: Unsplash
Treba još upozoriti na intertekstualnost Zagorkinih romana. Naime, pojavljivanje Stanke u trećem dijelu 'Gričke vještice', te pojavljivanje priče o Stanki i Mešku u 'Kamenu na cesti' možda simbolizira povezivanje žena Zagorkinih romana u zajedničku borbu protiv zla, što se prvenstveno očituje na društvenoj (političkoj i rodnoj) razini. Centar za ženske studije Zagorku naziva protagonisticom hrvatskog feminizma, jer kad se prije nje i pisalo o emancipaciji žena, o njoj su pisali muški autori i to uvijek s nekakvim obzirom, ne nastojeći previše odudarati od društvenih konvencija. Tako su ženski likovi zbog svoje emancipiranosti kod muških autora loše završavali (Novak, Šimunović). Šenoa s Brankom i ostali autori „generacije učiteljica“ su prateći Europske trendove svojim junakinjama više dozvoljavali, no kroz ona vrata koja je u Europskoj književnosti otvorila Ibsenova Nora prošle su jedino Zagorkine junakinje. Osviještena, emancipirana žena, ravnopravna u svakom pogledu, danas je uglavnom općeprihvaćena činjenica i važno je onima koji su za to zaslužni odati priznanje.