Iako zeleni lug nije nikakvo posebno mjesno ime, već opći, opisni naziv za sveti prostor slavenske pretkršćanske starine, on postoji na mapi poučnih tematskih staza u Žrnovnici, i nigdje više!
Tragove slavenskih pretkršćanskih vjerovanja u fizičkom prostoru Hrvatske prepoznajemo prije svega po imenu boga kojemu je dotično mjesto bilo posvećeno odnosno na kojemu je stajalo njegovo svetište. To su imena gora ili gorskih vrhova, izvora, udolina, špilja, stijena i tomu slično. Neizravno ih identificiramo ako je riječ o lokalitetu s crkvom posvećenom svetcu, za kojeg već znamo da je kršćanska interpretacija nekog slavenskog boga, i ako prostorne značajke i specifični kulturno povijesni kontekst snažno sugeriraju da je tu postojao praslavenski kult.
Na vrhu Peruna, pogled na Split i otoke
Kad stojimo na brdu koje se zove Perun, bilo da je riječ o istarskom ili dalmatinskom brdu, bilo o izvanhrvatskom Perunu kod Vareša u BiH ili pak na bugarskom Pirinu, jasno je da stojimo u središtu nekoć svetog krajobraza koji je sakralizirala stara slavenska vjera. Tu nema dvojbe. U takvom prostoru trebamo očekivati lokalitete, toponime i mjesna kazivanja koja će nam otkriti ostale elemente bajoslovne jezgre tih vjerovanja, a to je trinitarni odnos Peruna, Velesa i Mokoši. Prostornim refleksom tog trojstvenog odnosa posebno se bavio prof. emer. Vitomir Belaj identificirajući u Hrvatskoj dvadesetak takvih „svetih trokuta“. Vrhovi i stranice tih trokuta stoje u stalnim odnosima definiranim visinom, položajem spram riječnog toka, veličinom kutova koje zatvaraju stranice i drugim. Perun, Veles i Mokoš, premda su božanske djelatne sile, imaju svoje očitovanje, svoje mjesto na Zemlji.
Kapelica sv. Nikole na stazi 'Dioklecijanov put' u udolini Vilara
Nije tako s njihovom djecom, drugom generacijom praslavenskih bogova. Njihova se imena znaju. Znaju se i njihove uloge u godišnjem ciklusu kojim je obuhvaćen sav vidljivi svijet i neka manje vidljiva zbivanja. No to dvoje mladih bogova nema svoja prostorna, zemaljska uporišta. Za njih bi se moglo reći da se očituju samo u vremenu. Oni godinom „prolaze“, a tim se njihovim prolaženjem okreće godišnji krug i mijenja se lice Zemlje, pa i njihova lica. To su Jarovit i Mara, dvoje mladih koji na mitsku scenu stupaju u rano proljeće, a s nje se povlače u zimu.
'Zeleni lug' pod Petom Peruna na stazi 'Put prema izvoru'
Jarovit, ili od milja Jarilo, zamijenjen je nakon pokrštenja likom svetca mučenika svetog Jurja koji mu je bio nalik i svojim atributima i sličnim imenom. Sv. Juraj (Jura, Jure) u kršćanskoj je ikonografiji prikazan kako ubija zmaja, što se na razne načine stapalo s mitskim predodžbama o Perunu koji ubija zmiju Velesa, odnosno o mladome Jarilu koji se također mora obračunati sa zmijolikim/zmajolikim protivnikom, ovisno o lokalnoj predaji.
Zeleni lug, pod Petom Peruna na stazi 'Put prema izvoru'
Bogata hrvatska etnografska baština zna za proljetne tzv. jurjevske ophode. Ti su osebujni običaji i govorenje koje ih prati bili polaznom točkom istraživanja „svetih pjesama naše pretkršćanske starine“ kojima je akad. Radoslav Katičić posvetio desetljeća svoga znanstvenog rada. Božanski Jarilo, krajnje jednostavno rečeno, nastupa kao pokretač godišnjeg ciklusa, kao onaj koji „otvara Zemlju“. On to, naravno, ne čini sam od sebe, nego u svetom svadbenom susretu sa zanosnom božanskom djevojkom Marom, odnosno Moranom. Tajanstvenom je susretu tih dvoje mladih koji nose znakovita imena – 'jar' je žarka, nestrpljiva proljetna sila, a 'mara' ili 'mora' znači težinu, omamljenost – posvećen velik dio usmenog književnog stvaralaštva mnogih slavenskih naroda.
'Zeleni lug' na stazi 'Put prema izvoru'
Danas su Jure i Mara stajaći folklorni likovi. No u folklornom je izrazu iz razumljivih razloga premoštena ključna značajka koja njihov susret čini tajanstvenim i pomalo jezivim. Oni su, naime, u izvornom značenju brat i sestra, budući da su oboje božanska „perunovita“ bića. Opis mjesta na kojemu se to dvoje mladih u proljeće susreće postoji u mnogim inačicama, no uvijek se radi o mjestu uz rijeku, na njezinu zavoju, koje je obraslo specifičnom riječnom (obalnom) vegetacijom. Iz opisa se daju iščitati začudno leksičko bogatstvo i neočekivani značenjski odnosi među riječima za koje na prvi pogled ne bismo ni pomislili da bi mogle biti „srodne“. To mjesto, nazvano „zeleni lug“, sveti je prostor slavenske pretkršćanske starine.
Odmorište s poučnom tablom na Perunovoj zaravni
Zeleni lug nije, naravno, nikakvo posebno mjesno ime, nikakav toponim, već opći, opisni naziv, što znači da ga ne treba očekivati na zemljopisnim kartama, osim na mapi poučnih tematskih staza u Žrnovnici. Tamo je, naime, na okuci podno Pete Peruna, na stazi koja lijevom obalom rijeke vodi prema izvoru, postavljena ploča s poučnim tekstom upravo o tome. Tako je mreža poučnih tematskih staza žrnovačko-podstranskog „sakralnog krajobraza“ dobila i mjesto susreta dvoje proljetnih mladenaca, Jarila i Mare/Morane, odnosno Jure i Mare. Iako se za Jarila (zelenog Jurja) kaže da dolazi iz daleka, a za Maru da u gaju ili lugu kuka kao kukavica, bit će da su oboje mladih dosad prevalili veoma dug put da bi iz duboke davnine, kojoj obrise samo slutimo, stigli do živih slika narodnih običaja i pjesama što se i dan-danas čuju. U žrnovačkom „Zelenom lugu“, kažu, svakog se proljeća može čuti kukavičina sjetna pjesma:
„I kukuvačica zakukuvala – kirales!
U jutro rano zelenom lugu – kirales!“
(Stihovi iz jurjaške pjesme iz Donje Lomnice, preuzeti iz knjige R. Katičića „Zeleni Lug“, 2010.)